Rijetki holivudski primjer – redateljica Kathryn Bigelow bila je nominirana za Oscara za film »Narednik James«
Iako filmsku publiku (malom) većinom čine žene, najnoviji podaci pokazuju da je čak 93 posto najgledanijih američkih filmova u 2014. godini imalo redatelja, a ne redateljicu, a neravnopravni omjeri »iza kamere« vladaju i u Europi
Američki Centar za studije o ženama na filmu i televiziji koji funkcionira u sklopu Sveučilišta u San Diegu i ove je godine napravio analize o zastupljenosti ljepšeg spola u filmskoj i TV industriji, a rezultati, još jednu godinu za redom, nesmiljeno govore u prilog tvrdnji da su područja visokobudžetnog filma i televizije i dalje pretežno muški svijet.
Tako je, primjerice, analiza 2.822 osobe koje su radile na 250 najprofitabilnijih američkih filmova u 2014. pokazala da su žene najviše bile zastupljene kao producenti (23 %), izvršni producenti (19%), montažeri (18%), dok je tek 11 posto bilo scenarista, a još manje, tek sedam posto, redateljica.
Drugim riječima, čak 93 posto najgledanijih američkih filmova u 2014. imalo je redatelja, a ne redateljicu. Snimateljice su bile zastupljene s minimalnih pet posto. Sveukupno gledajući žene su sačinjavale tek 17 posto ukupnog broja najvažnijih filmskih djelatnika, što je manje čak i u odnosu na kraj devedesetih. U odnosu na, primjerice, 1998. s kojom je Centar radio usporedbu, jedine brojke koje su narasle vezane su uz angažman producentica i izvršnih producentica.
Nominacije za Oscara ni ove godine nisu laskave za ženski rod kad se govori o glavnim zanimanjima iza kamere. Niti jedna redateljica, ni snimateljica dugometražnog igranog filma nije ušla među one koji će ove nedjelje napeto iščekivati izvlačenje imena iz omotnice, dok je za montažu nominirana tek Sandra Adair za »Boyhood«. Niti jedna scenaristica nije među nominiranima u toj kategoriji. Među dugometražnim dokumentarcima jedan je film koje su režirale redateljice – »CitizenFour« Laure Poitras, dok su od kratkih dokumentarnih filmova dva pod ženskom palicom – »Crisis Hotline: Veterans Press 1« Ellen Goosenberg Kent i »Joanna« Anete Kopacz.
Sterotipi
Prilično poražavajuću realnost po pitanju spolne ravnopravnosti pokazuje i analiza zastupljenosti ženskih likova u 100 prošlogodišnjih filmova s najvećom zaradom. Žene su u 2014. činile samo 12 posto od ukupnog broja jasno prepoznatljivih protagonista – odnosno likova iz čije se perspektive iznosi priča. Ta brojka podrazumijeva pad od tri posto u odnosu na godinu ranije i nastavak je ovog negativnog trenda. U 2014. čak 75 posto filmskih protagonista u najgledanijim filmovima bili su muškarci, a u još 13 posto slučajeva žene su bile filmski protagonisti uz obaveznog muškog »partnera«. Što se pak tiče glavnih likova koji su važni za radnju filma, tu je ženska zastupljenost bila 29 posto.
Kvantiteta međutim nije jedino mjerilo neravnopravnosti, već o njoj govori i uvelike prisutna stereotipizacija. Ženski likovi na američkom filmu i dalje su u prosjeku desetak godina mlađi od muških likova, a u 74 posto slučajeva radilo se o bjelkinjama. Muški likovi češće su na filmu okaraketririzirani svojim profesijama, dok su ženski likovi najčešće definirani ulogama supruge ili majke. Gotovo tri puta češće od ženskih muški su likovi potretirani kao grupni, politički, znanstveni, poslovni, pa i kriminalni »lideri«.
Ženska publika
Marta Lauzen, izvršna direktorica Centra za studije o ženama na filmu i televiziji smatra da ove analize iz godine u godinu otkrivaju kroničnu podprezentiranost žena u »visokobudžetnom« dijelu filmske industrije, no i dokazuju kako je ravnopravnost žena u »filmskoj tvornici snova« naprosto »zapela u razvoju«.
– Očito je da u filmskoj industriji vladaju predrasude o tome da žene nisu profitabilna publika, te da su redateljice »riskantnije« kao odabir no redatelji. Žalosno je da ta uvjerenja i dalje limitiraju industriju, komentirala je Lauzen najnovije rezultate.
Ono što je pri svemu tome osobito paradoksalno je da podaci s kinoblagajni, kako u SAD-u, tako i u većem dijelu svijeta pokazuju da kinopubliku čak u većoj mjeri sačinjavaju žene. Ako pogledamo detaljnije analize Centra sa Sveučilišta San Diego, očito je da žene iza kamere, kao i autorice scenarija preferiraju i pred kamerom održavati jednakost spolova i ženama davati manje stereotipizirane uloge. Samim time nije neopravdano zaključiti da bi veći broj redateljica automatski bio i isplativiji na kinoblagajnama.
Niski postoci
Hrvatska iznad prosjeka
Hrvatska je pak po pitanju ravnopravnosti čak i iznad europskog prosjeka – od ukupno 60 odobrenih dugometražnih filmova za sufinanciranje na Javnim pozivma HAVC-a od 2008. do 2014. godine, dvanaest je filmova koje su režirale žene, što daje »visoki« prosjek do 20 posto.
Jedna od najboljih hrvatskih producentica, Ankica Jurić Tilić, ipak vidi pomake.
– I sama sam puno razmišljala o tome zašto postoji taj nesrazmjer, budući da već godinama režiju studiraju djevojke i mladići gotovo u podjednakom omjeru. Do prije nekoliko godina jedina je redateljica dugometražnog kinofilma bila Snježana Tribuson. Na sreću, situacija se popravila u posljednih pet, šest godina i sada su joj se pridružile Ivona Juka, Vlatka Vorkapić, Irena Škorić, Vanja Sviličić, a uskoro će Hana Jušić, Barbara Vekarić, Dana Budisavljević – da nabrojim samo neke. Stanje se zaista poboljšava, možda presporo, ali napredak je ipak vidljiv. Dijagnosticirati razloge zaista nije lako. Jako je teško nagađati o tome da li je razlog činjenica da odluke o financiranju, odnosno izboru projekata donose gotovo isključivo muške komisije ili su možda, kada je riječ baš o dugometražnom filmu gdje je razlika najvidljivija, razlozi u tome što se autorice teže odlučuju na visok rizik takvih projekata. Možda je pak uistinu riječ o svojevrsnom tradicionalizmu, komentirala je Jurić Tilić čija produkcijska kuća »Kinorama« radi s cijelim nizom redateljica, a šuška se i da će novi nastavak »Koka« režirati žena – Čejen Černić.
Stakleni strop
Štoviše, jedan od najgledanijih igranih filmova u hrvatskim kinima posljednjih deset godina snimila je žena. Vlatka Vorkapić, redateljica kinohita »Sonja i bik«, no i autorica brojnih kratkih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova slaže se da statistike svjedoče da »stakleni strop« i dalje postoji.
– On je naravno, sve viši i sve tanji, ali ipak je tu. Također je i dalje puno više zanimljivo napisanih muških uloga nego ženskih. Kad sam tek počinjala režirati, dakle prije nekih dvadesetak godina, nailazila sam na situacije kad me se pomalo omalovažavalo jer sam žena. Nisu bile česte, ali ih je ipak bilo. Sjećam se meni jednog jako zabavnog primjera. Uzgajivač golubova u jednom dokumentarcu, s kojim sam naravno ja sve prethodno dogovorila, na dan snimanja me je počeo potpuno ignorirati. Pričao je sa svima u ekipi osim samnom. Pokušavala sam skrenuti pozornost, kao – evo, ja režiram, ali bez većeg uspjeha. Sjela sam sa strane, sačekala da čovjek sve lijepo dečkima iz ekipe ispriča i onda mu je snimatelj rekao: »To ćete sve morati dogovoriti s redateljicom«. Nakon toga više nije bilo problema, prisjetila se Vorkapić.
Situacija je danas ipak bolja, smatra ona ističući da pozitivni trend dobro ilustrira podatak da su trenutačno četiri redateljice pred snimanjem svog debitantskog igranog filma.
– Prije dvadesetak godina, to bi bilo jako neobično. Pravo na šansu žene su prije dobivale vrlo rijetko. Danas je to normalno i to je jako dobro. Izuzetno je važno da debitantice i naravno debitanti dobivaju priliku. Jedino tako jedna kinematografija može napredovati, zaključit će Vorkapić.