Toni (Adel Karam) i Yasser (Kamel El Basha) dva su glavna protagonista libanonskog filma »The Insult« (Uvreda), koji su se jednostavno sreli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Toni je libanonski kršćanin, a Yasser palestinski izbjeglica. Obojica su skromni i pristojni ljudi, obojica imaju obitelj, obojica vole svoj posao i dobri su radnici i obojica mrze kineske proizvode.

Ukratko, prilično nalikuju jedan drugome. No kad se dogodi bezazleni incident, padnu teške riječi, a budući da obojica imaju iza sebe bolnu prošlost, napadaju jedan drugoga optužujući se međusobno za svoje mizerno stanje.

Iako su oba glumca bila izvanredna u interpretaciji svojih uloga, Kamel El Basha imao je više sreće pa osvojio Coppu Volpi za najbolju mušku ulogu na ovogodišnjoj Mostri.

Kako smo saznali od redatelja Ziada Doueirija, ideja za film bazirana je na stvarnom događaju za koji je baš on bio odgovoran.

– Sve je započelo jednim incidentom baš kao i u filmu. Ja sam zalijevao cvijeće na balkonu i voda je pala na grupu radnika koji su čistili ulicu. Jedan od njih povikao je na mene upotrijebivši par uvredljivih riječi i ja sam ga pitao zašto tako govori sa mnom. Onda sam primijetio iz njegovog akcenta da je Palestinac i izrekao sam tu kobnu rečenicu: »Da vas je bar Ariel Sharon sve istrijebio«, uvrijedivši ga tako na najgori i najbolniji mogući način. I drago mi je da sam to rekao, jer zahvaljujući tome sada imamo film. Da sam mu rekao bilo što drugo, cijela priča ne bi dobila tako velike proporcije.

Ja mislim da se takve stvari ne kažu slučajno, već da postoji cijela psihologija u nama ljudima općenito koja me natjerala da to kažem u tom trenutku. To nije bila slučajnost; rekao sam je u trenutku kada je moje tijelo bilo spremno da to kažem.

Nije samo jednom

Ali kako ste mogli reći nešto tako uvredljivo?

– Rekao sam to, jer ponekad kažem glupe stvari. Rekao sam, jer je ponekad dobro povrijediti ljude. Moja tadašnja djevojka, Joëlle Touma, koja je zajedno sa mnom napisala scenarij, također me to pitala i rekla da se moram otići ispričati. Pa sam i otišao dolje i pokušao se ispričati, no on je bio toliko povrijeđen da nije mogao sa mnom ni razgovarati. Ja sam bio svjestan da nisam to trebao reći i da sam prešao sve granice pristojnosti i znao sam koliko su te riječi za Palestinca bolne. Svaka kultura ima svoju slabu točku, a ja sam upotrijebio najgore riječi.

Ariel Sharon je za Palestince vrhunsko zlo i nema stvari koje se oni više boje i koju više mrze od njega. To što sam rekao nije bila samo uvreda, bilo je mnogo više od toga. Na kraju sam kupio bombonijeru i otišao do njegovog šefa i rekao mu da sam uvrijedio jednog od njegovih radnika i da on ne želi prihvatiti moju ispriku.

Zamolio sam ga da mu da bombonijeru kao znak dobre volje, a on me odmah pitao tko je taj radnik i da je siguran da sam ga uvrijedio zato što je on učinio nešto vrlo pogrešno i da će ga otpustiti. Ne, rekao sam, ja se samo želim njemu ispričati, i onda je započela debata koja mi je poslužila kao baza za ovaj film. Jedan glupi incident. Možda je to malo libanonski stil, tako od muhe napraviti slona, no ipak, takve stvari se ne govore.

Možda je hrabro od vas priznati što se učinili i od toga napravili film, no je li to vaše normalno ponašanje?

– Tijekom godina razvio sam sposobnost kako uvrijediti ljude na najgori mogući način i ovo nije bio izolirani slučaj. Dogodilo se opet, nekoliko godina kasnije, i kada sam o tome razgovarao sa svojim ocem zamalo me ošamario, bio je užasno ljut na mene. Rekao mi je: »Kako možeš reći takve stvari, tako započinju ratovi«, pa sam tu rečenicu upotrijebio u ovom filmu.

Sudnica

Velik dio vašeg filma odvija se u sudnici.

– Izabrao sam napraviti film na sudu, jer tamo možete sve svoje likove staviti u jedan prostor i tu se sve može odvijati. Sudnica je mjesto puno dramatike. Prisjetitimo se jednog od najboljih filmova na tu temu, »Presude« Sidneyja Lumeta s Paulom Newmanom, ili »Nirnberškog procesa« Stanleyja Kramera s Burtom Lancasterom.

Gledao sam mnogo filmova na tu temu dok sam pisao scenarij. Amerikanci su jako dobri u snimanju pravosudnih drama, a ja dolazim iz obitelji u kojoj se mnogi bave pravom. Moja majka je priznati odvjetnik, moji ujaci su suci na vrhovnom sudu, tako da mi je taj svijet vrlo poznat. Pravosudni jezik je vrlo prisutan u mojoj obitelji i stoga mi nije bilo teško pisati replike. Pritom je mama bila i tehnički savjetnik na filmu pa bih joj pokazao svaku rečenicu koju sam napisao i pitao ju bi li suci i odvjetnici tako govorili.

Jesu li u Libanonu suci zaista tako pravedni kao što to vidimo u vašem filmu?

– Želio sam učiniti sistem, policiju, sudstvo, dobrima i pravednima, jer ako su oni fer, onda moja dva protagonista Toni i Yasser mogu biti radikalni koliko god žele, jer među njima se nalazi sistem koji nastoji biti pravedan. To je moja dramaturška odluka. Tako baš nije u realnosti, ali za film je to bilo potrebno.

Modificirao stvarnost

Osim što je sudstvo pravedno, u njemu dominiraju žene. Je li to također bila vaša dramaturška odluka?

– U Libanonu žene mogu biti na takvim pozicijama. Ja imam dvije rođakinje koje su obje sutkinje i jedna je vrlo visoko pozicionirana. No nemojmo miješati film i stvarnost, društveni sistem je jedna stvar, a film je nešto sasvim drugo. Meni su trebali jaki ženski likovi u filmu. Vjerujem da bismo mi u arapskom svijetu bili u mnogo boljoj situaciji kad bi nas vodile žene. Muškarci sve upropaštavaju zadnjih tisuću petsto godina i vjerojatno više nego bilo tko na svijetu mi baš trebamo ženske lidere. Samo pogledajte što se danas tamo događa. Ali dosta o tome, ne želim ulaziti u društvenu analizu, moj film se time ne bavi.

Koliko objektivno Vaš film pokazuje situaciju u Libanonu?

– Ono što se vidi u filmu vrlo je vjerodostojno; nije realizam, ali je uvjerljivo. To se moglo dogoditi. Kontekst je moguć, ali neke stvari smo izmislili zbog same dramatike filma. U stvarnosti, ono što se događa u sudnici mnogo je pristojnije od onoga što smo mi prikazali u ovom filmu.

Ja sam to malo modificirao, u svrhu dramatičnosti priče. Jer u Libanonu publika ne može prisustvovati suđenju, a mi smo u zadnjoj sceni u sudnicu natrpali 250 statista. To je nezamislivo u libanonskoj sudnici, no bilo nam je potrebno za dramu. U filmu ima mnogo realnih situacija, ali na kraju to je ipak fikcija. No ja sam napravio film u koji vjerujem, konstruirao sam film koji ima dobre likove, dobru dramu, sve što je potrebno. Pokazao sam publici predrasude i dao im slobodu da sami odluče. Moja namjera nije bila slati političke poruke, jer ja nisam osoba koja radi društvene promjene, to nije moj posao. Ja želim samo raditi filmove. Ali naravno da je u moje filmove uključena politika, jer politika je uključena u sve oko nas.

Sve što se vidi u filmu, ja sam proživiljavao cijeli život i to je naprosto izlazilo iz mene dok sam pisao scenarij. Ja dolazim iz vrlo militantne obitelji. I moja majka je nosila oružje, pucala je u ljude i vjerojatno je nekoga i ubila, a dva moja rođaka ubijena su, jer su se borili na strani Palestinaca. Tako da je sve to dio moje prošlosti. Tijekom godina nešto u podsvijesti polako kuha, kroz misli, osjećaje i nesigurnosti, pa se dogodi mali incident, kao ovaj o kojem govori film, i onda sve spontano izađe van.

Vaš prijašnji film »The Attack« dobio je mnoge nagrade na međunarodnim filmskim festivalima, međutim u Libanonu je bio zabranjen. Koliko je ovaj kontroverzan u Libanonu?

– »The Insult« je jako kontroverzan u Libanonu. U filmu se govori o nekoliko tabu tema. Veliki tabu je masakar u Damouru, koji su počinili Palestinci nad kršćanskim stanovništvom, ubivši oko 500 ljudi. O tome se nikada nije govorilo. Drugo je način na koji ja govorim o Palestincima i otvoreno kažem – nemojte misliti da ste vi jedini narod koji pati

Kakva je trenutna situacija u Libanonu?

– Libanon je stabilnije nego ikada prije, koliko god to čudno zvuči. Sirija se raspada, kao i Irak, Egipat i Jemen. Ali mi smo imali užasno krvavi građanski rat i kada je završio gubici su bili veliki pa sada nitko ne želi opet ratovati. To je nevjerojatno čudo da Libanonci mogu biti jako podijeljeni, mogu se i mrziti, ali nitko više ne želi ratovati. I to nas drži zajedno. S vremenom sva ljutnja na kraju prođe, rat je završio 1990. i svi ekstremisti su se smirili, krenuli dalje. Život je zanimljiva stvar.

Kako rješavate problem sa izbjeglicama? Libanon je zemlja od četiri milijuna stanovnika, a primili ste dva milijuna izbjeglica.

– Da, gotovo pola populacije su izbjeglice, no s time nemamo problema. Bar zasad u Libanonu vlada suživot. Mi smo oduvijek bili zemlja s mnogo različitih religija. Ponekad nam to ide u prilog, a ponekad ne. No sve u svemu mislim da je Bliski istok bure baruta koje može eksplodirati u bilo kojem trenutku.