Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Teatar Exit

Premijera "Pluća" redateljice Aide Bukvić: Susret intimnosti i paranoidne demokracije

Premijera "Pluća" redateljice Aide Bukvić: Susret intimnosti i paranoidne demokracije
Premijera "Pluća" redateljice Aide Bukvić: Susret intimnosti i paranoidne demokracije
Autor:
Objavljeno: 29. studeni 2016. u 16:57 2016-11-29T16:57:11+01:00

Strahovi su najživlja suvremena zona osobne i kolektivne fikcije, u kojoj lako izgubimo kompas. I mladi par iz komada Duncana Macmillana fantazira o tome da se svijet spašava prvenstveno sadnjom drveća, a ne uključivanjem u javni prostor i zahtijevanjem mnogo većih ekoloških promjena

Čega se sve bojite? Psihologijska istraživanja pokazuju da su naši strahovi u doba paranoidne demokracije (društvenog uređenja u kojem se medijski svakodnevno proizvode stari i novi strahovi oko svih mogućih opasnih zagađenja i terorističkih prijetnji) dosegli vrtoglave razmjere. Od jutarnje kave do kasnovečernjeg pranja zubi, bojimo se svih mogućih ekoloških, vojnih, ekonomskih i obiteljskih katastrofa. Napetost, tvrde psiholozi, doslovce nikada ne prestaje.

U čitavoj povijesti čovječanstva, nikada se nismo toliko pasionirano bojali, niti toliko vremena provodili fantazirajući o mogućim užasima koji slijede. Ljudi se zatvaraju u tobože sigurne tvrđave vlastitog doma, samo da bi u njima ponovno robovali medijskim slikama očekivanih, baš kao i krajnje neočekivanih užasa (industrija hororaca u stalnom je porastu).

Pomalo je humorno što se najveći broj ljudi, vjerujemo li istraživanjima, panično boji paukova ubojica i morskih pasa, čak i ako u njihovoj blizini nema ni morske pučine ni egzotične džungle, a ne boje se nesposobnosti lokalnih političara, od čijih odluka često stradamo. Hoću reći da su strahovi najživlja suvremena zona osobne i kolektivne fikcije, u kojoj lako izgubimo kompas.

I mladi par iz »Pluća« Duncana Macmillana, komada premijerno u režiji Aide Bukvić izvedenog u Teatru Exit u koprodukciji Kristalne kocke vedrine iz Siska, fantazira o tome da se svijet spašava prvenstveno sadnjom drveća, a ne uključivanjem u javni prostor i zahtijevanjem mnogo većih ekoloških promjena. Njihovo dvoumljenje oko toga treba li na svijet donijeti vlastito dijete pravi je panoptikum liberalne demokracije, u kojoj se odluka o djetetu donosi u prostoru robne kuće Ikea, razgledavanjem ljupkog dječjeg namještaja, u koji još samo treba uklopiti novopečenog mališana.

Osvijestiti strahove

Za mnoge parove odluka o djetetu zaista ima pomalo dizajersku dimenziju ukrašavanja nove dječje sobe i sanjarenja o obiteljskim piknicima. Razgovor o tome treba li možda posvojiti neko napušteno dijete također ulazi u jezik liberalnog roditeljstva, ali samo kao mala fantazija o spašavanju sirijskih izbjeglica. Drugim riječima, par iz Macmillanova komada duboko se boji međusobne intimnosti, boji se preuzimanja odgovornosti i za sebe i za svoje potomstvo, boji se starenja, boji se samoće, boji se bilo kakvog iskoraka iz rutine tinejdžerskog gledanja filmova i pijuckanja vina na roditeljskom kauču. Strah je materijal od kojeg su likovi sazdani, držeći se jedan za drugoga poput plutajućih utopljenika nekog globalnog Titanica.

Jadranka Đokić i Amar Bukvić u glavnim ulogama imaju duboko suosjećanje prema suvremenim parovima. Ne igraju tekst kao političku kritiku opće paranoje (takvu smo verziju Macmillanova komada vidjeli na Festivalu svjetskog kazališta prije par godina), nego kao pokušaj dvoje nježnih ljudi da osvijeste i razmijene svoje strahove i potrebe.

Tako osamdeset minuta izvedbe prolazi u njihovom opreznom pregovaranju oko trudnoće, nestabilnoj odluci da se ipak upuste u roditeljstvo, traumi spontanog pobačaja i na kraju krajnje ubrzanom dobivanju djeteta, starenju i umiranju. Poruka komada definitivno se može pročitati i kao jednadžba u kojoj ulazak u roditeljstvo znači najveće moguće mučenje sa svojom savješću, prijetnju ljubavnoj vezi i kraj svega čemu smo se kao odrasle osobe ranije radovali, finalno donoseći sa sobom munjevito starenje i smrt.

Drugim riječima, pisac pati od straha prema intimnosti unutar ozbiljnije veze, kao i od straha prema roditeljstvu, ali na njih ipak pristaje, s osjećajem sličnim odlasku na tešku bolničku operaciju. I redateljica Aida Bukvić na isti način upravlja scenskim vremenom: dok se odluka o tome treba li imati dijete proteže na skoro sat vremena izvedbe, nakon dolaska djeteta vrijeme predstave (pedesetak godina ljudskog starenja) scenskog para prolijeće u pet minuta.

Diskusijski predložak

Jadranka Đokić igra senzibilniju, vehementniju i verbalniju polovicu para, otvoreniju sučeljavanju s vlastitim emocijama i strahovima, ali i sklonu osjećaju potonuća prilikom »slamanja valova« životnih izazova.

Čistoća, predanost, ranjivost, povjerljivost i otvorenost njezina lica nose nas predstavom zadivljujućom prisnošću, otvarajući za gledatelje pravu glumačku studiju ljubavne intimnosti, u kojoj otkrivanje partneru upravo onoga što kod sebe ne volimo gradi povjerenje i u odnos i u mogućnost da će partner u tome pronaći dublji smisao. Amar Bukvić emocionalno je na sceni zatvoreniji od Jadranke Đokić, ali i to je upravo vrlina njegove glume u ovoj roli, jer glumački obuhvaća kompleksna stanja osobnog krzmanja, zbunjenosti, nesigurnosti, oklijevanja, nesnalaženja – česta među muškarcima (i ženama), ali vrlo rijetko scenski adresirana.

Amar Bukvić ima i vrlo precizan humorni tajming, odlično se nadopunjujući s Jadrankom Đokić. Oboje glumaca donose pred publiku autentičan rad na međusobnom približavanju likova i oboje se zavlače pod kožu gledatelja.

Scenongrafija Miljenka Sekulića od jednostavnog komada namještaja s ladicama stvara niz javnih i privatnih prostora, dok je glazba Vilema Miličevića zadužena za blago naglašavanje emocionalnih tonaliteta.

»Pluća« su, dakle, još jedna klasična glumačka predstava Exitova repertoara, s napomenom da njezino istraživanje krhke, lako lomljive veze među suvremenim parovima, kao i čitave panorame društvenih strahova kroz koje su provučeni svi naši odnosi, donosi zanimljiv diskusijski predložak za mnoge generacije punoljetnih gledatelja.

Upravo živa prisutnost glumačkih lica na sceni omogućuje publici izlazak iz opće virtualnosti, kao i mogućnost sučeljavanja s vlastitom tjeskobom pomoću pojačane glumačke otvorenosti. »Pluća« žele da dišemo manje zgrčeno i da volimo manje unezvjereno, samim time zaslužujući poštovanje svoje publike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.