Nakon što je genijalni brazilski sineast Kleber Mendonca-Filho pao u nemilost brazilskih vlasti zbog kritički intoniranih komentara o »državnom udaru« kojim je svrgnuta sada već bivša predsjednica Djilma Roussef, jer se njena politika nije svidjela predatorskom kapitalu i developerima, brazilsko ministarstvo pravosuđa sankcioniralo je njegovo remek-djelo »Aquarius«, zabranivši ga mlađima od 16 godina tobože zbog eksplicitnih scena seksa i korištenja droga.

Potom ga je Brazil odbio prijaviti kao svog kandidata za oscarovske nominacije u kategoriji stranog filma, iako je to itekako zaslužio jer je riječ o jednom od vrhunaca protekle godine. No s Filhom su se ubrzo solidarizirali njegovi brojni autorski kolege, Anna Muylaert (Ne zovi me sinom), Gabriel Mascaro (Neonski bik) i Aly Muritiba (Para minha amada morta), spontano povukavši svoje filmove iz kandidature.

»Kad crnci vole crnce, to je revolucionarni čin«, kaže jedan od aktera Riggsova video doksa »Tongues Untied« snimljenog davne 1989. koji istražuje identitet, kulturu, povijest i samoispunjenje crnačke gay zajednice. Jesu li njegovi akteri najprije homoseksualci, a onda crnci, ili obratno? Zašto su oni tako slabo prisutni u borbi za gej prava? »Ako je u Americi biti crnac najniže od najnižeg, kako je tek u Americi biti gej crnac?«, pita se autor.

Ali i poručuje crnačkim gejevima, borite se, izađite iz ormara, ispričajte svoju priču. Na drugima je da slušaju. Priča Jenkinsova junaka (šifra: Mjesečina) u stvari govori o jednom fatalnom dodiru i jednom poljupcu koji su mu se u djetinjstvu dogodili na floridskoj plaži. »Tko si ti?«, upita ga prijatelj. »Ja sam ja«, odgovori mu on, dok sa suzama u očima priznaje Trevoru da je on bio jedini muškarac u životu s kojim je doživio nježnost homoerotskog dodira. U tom jednostavnom odgovoru krije se sva ljepota smirenog Jenkinsova filma. Iako se militantnijem Riggsu on možda ne bi svidio.

Indijskim kolačićem natrag u djetinjstvo

Jer, Oscar to voli politički korektno. Uostalom, ako se Iran i Amerika nisu u stanju približiti na političkom planu, to su barem učinili na onom filmskom. Dovoljan je tek letimični uvid u scenarističku pseudo-virtuoznost Kennetha Lonergana (šifra: Manchester uz more) da bi shvatili kako je on praktički uvrnutiji rođak Iranca Asghara Farhadija, nominiranog u kategoriji stranog filma (šifra: Trgovac), kao tipični mirni monstrum koji kompilira sve amerindie mehanizme, od teme (povratak sina razmetnog koji se nakon bratove smrti mora suočiti s demonima iz prošlosti) do drame (kako preživjeti skrbništvo nad njegovim malim rođakom), iako (pazi spoiler!) proljeće će ipak doći i zagrijati zimom zaleđena srca i duše. Iako se Farhadijev film bavi nekim drugim temama, konkretnije, dijalektikom prirode istine u pokušajima muža da uđe u trag zlostavljaču njegove žene, što se pretvara u tipični whodunit, mehanizam glume i bezidejnost priče kao da vraćaju njegov i Lonerganov komad nekim drugim zaboravljenim festivalskim vremenima, negdje oko 2010., koji se danas već čine tako passe.

Ipak, možda »najoskarovskiji« od svih ovogodišnjih oscarovaca ostaje »Lion« u režiji Gartha Davisa, koji dokazuje da sindrom »Milijunaša s ulice« živi vječno. Opet je tu Dev Patel, sada u ulozi Indijca kojeg je kao dječaka usvojila Nicole Kidman i odvela iz Kalkute na Tasmaniju, nakon što je bezuspješno pokušao ući u trag bratu kojeg je izgubio zaspavši na stanici, suočen s trgovcima seksualnim robljem i drugim opačinama. U trećem činu ugledat ćemo ga dvadeset godina kasnije na studiju u Melbourneu, gradu globalizacije i multikulturalizma, gdje upoznaje ženu svog života (Rooney Mara).

Ali indijski kolačić koji će mu servirati indijska obitelj koja ga je pozvala na večeru, postaje nešto poput proustovske madeleine, vrativši ga u mislima u indijsko djetinjstvo, kad na scenu stupa Google Earth, koji mu treba da bi pronašao rodno selo čije je ime zaboravio. I dok moralno kompleksniji pasaži s izvrsnom Kidman kao inkarnacijom osjećaja krivnje imućnog Zapada ostaju ono najbolje u filmu, autoru se jako žurilo vratiti junaka na indijske ulice u igri plošnog egzistencijalizma, kako bi ga nanovo združio s bratom, zagrljaj uključen.

Naravno, nijedno oscarovsko izdanje, naročito ono koje se vezuje za nominaciju za strani film, ne može proći bez malo sentimentalnog etno štiha (šifra: Tanna). No bez obzira na plemenite namjere autorskog tandema Dean & Butler, sve se to doima poput »Avatara« u kojem je digitalni kič njegovih vodopada, vulkana i prašuma zamijenjen prirodnim osvjetljenjem. Tu je više riječ o antropološkoj studiji umotanoj u celofan klasične priče o Romeu i Juliji u kojoj Veronu zamjenjuje pacifičko otočje Vanuatu, garniranoj dostatnom dozom poetskog realizma i dokumentarizma (film je lani mogla vidjeti publika Zagrebačkog filmskog festivala).

Slamnate suknjice saslabim šansama

Zato je bilo pomalo nadrealno promatrati njegove aktere kako u sklopu venecijanske Mostre na kojoj se dogodila svjetska premijera »Tanne«, paradiraju Lidom u slamnatim suknjicama na relaciji između Sale Grande i Hotela »Excelsior«, praćeni zabezeknutim i podrugljivim pogledima. Neki su pak pomislili da je riječ o reklamnoj egzotičnoj kampanji neke turističke agencije. Prizor se nije previše razlikovao od onog iz Guediguianove »Crne Venere«. Jer, sve to samo dokazuje da se u odnosu prema neželjenom Drugom nismo previše odmaknuli od ranog 19. stoljeća, tretirajući to šaroliko pleme poput maskiranih sudionika karnevalskih alegorijskih kola. No šanse da se u tim istim suknjicama popnu na pozornicu primiti Oscara veoma su male ili gotovo nikakve. Trump bi tim »divljacima« ionako uskratio vizu.