Csanad Szegedi je u Europskom parlamentu kao predstavnik Jobbika provodio radikalnu antisemitsku politiku sve dok mu baka i majka nisu potvrdile da su Židovke, pa da je, dakle, i on Židov
ZAGREB Drugog dana 13. međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox prikazan je u programu biografskih filmova izvanredni mađarsko-britanski film »Ne reci nikome« (Keep quiet), redatelja Sama Blaira i Josepha Martina o Csanadu Szegediju, jednom od osnivača i potpredsjedniku mađarske pronacističke stranke Jobbik te osnivaču militantne Mađarske straže, koji nakon saznanja da je s majčine strane Židov postaje gorljivi pripadnik judaizma. Sada živi u Izraelu.
Szegedi je 2009. ušao i u Europski parlament i uz Jobbikov rejting 16 – 17 posto glasova provodio radikalnu antisemitsku politiku i okupljao protužidovske ekstremiste, sve dok mu baka i majka nisu potvrdile da su Židovke, pa da je, dakle, i on Židov. Tu frapantnu činjenicu on doznaje najprije od šefa stranke, u jednom razgovoru koji je sniman. Kaže mu da je baka bila u Auschwitzu i da na ruci nosi tetovirani logoraški broj. Jobbik je, dakle, istraživao i došao do njegovog porijekla, ali mu šef savjetuje da ne izlazi s tim u javnost. Szegedi o svemu pita baku i majku i one priznaju svoje pravo porijeklo o kojem su šutjele svih tih godina.
Zašto? Baka kaže da je najpametnije, najpragmatičnije ponašanje Židova u Mađarskoj »keep quiet« (nikome ne govori), jer u Mađarskoj »nikada neće voljeti Židove«. Jedna druga logorašica iz Auschwitza interpretira riječi Alberta Eichmanna iz nirnberškog procesa da su nacisti u Mađarskoj najlakše »rješavali« tzv. Židovsko pitanje.
Onako kako je Csanad Szegedi bio radikalnih političkih stavova kao političar, tako se on s jednakom strašću priklanja judaizmu. Szegedi se obrezuje, rabin mu svesrdno pomaže da usvoji svoju novu vjeru. No među kanadskim Židovima Szegedijev govor ne nailazi na osobito povjerenje. Naravno, zbog žestokog antisemitizma koji je do jučer zagovarao. Kanadske vlasti puštaju ga u zemlju samo na 24 sata i mora odmah nazad. Jedan pripadnik židovske zajednice u Kanadi komentira: »Onako kako je postao nacist, tako je sad postao židov«.
Arapsko proljeće
Pokazuje se i u ovom filmu gotovo kao pravilo da ljudi s radikalnim stavovima ustrajavaju na radikalnosti, čak i kad iz temelja promijene stajališta. Sjajno je kad na kraju autori filma pitaju Szegedija hoće li jednog dana napustiti i židovstvo. »Ne znam, ne znam, ne znam…«, kaže.
Danski »Ratni show« redatelja Andreasa Dalsgaarda i Obaidah Zytoon, odličan je, impresivan film o ratu u Siriji, čiji filmski materijal od ožujka 2011. snima tadašnja radijska voditeljica Obaidah. Ona i njezine prijateljice i prijatelji pridružuju se Arapskom proljeću u Siriji, uličnim prosvjedima u kojima se zahtijeva pad režima i odlazak Bašara al-Asada. Film je već obišao desetak filmskih festivala i dobio nagrade u Bergenu i u Veneciji.
Obaidah i njezini slobodoumni prijatelji entuzijastički prisustvuju prosvjedima u rodnom Zabadaniju, a onda prate prosvjede i ratna zbivanja u središtu pobune Homsu te kasnije na sjeveru Sirije, gdje i kada već islamski ekstremisti u toj pobuni protiv Asada postaju sasvim dominantni. Obaidah i njezini su protiv krvavog Asadovog režima, a vremenom se širi ekstremizam koji želi šerijatski zakon.
Zamuljana istina
Irena Škorić režirala je u produkciji Artizan filma 101-minutni dokumentarac »Neželjena baština« o brojnim devastiranim antifašističkim, partizanskim spomenicima u Hrvatskoj. Skladatelj je Ivo Josipović, glazba dojmljiva. Film je nagrađen na Balkan New Film Festivalu u Stockholmu.
Od 1945. do 1990. godine podignuto je u bivšoj SFRJ petnaestak tisuća spomenika, najviše u Hrvatskoj (oko 6.000), a čak oko 3.000 ih je, uglavnom početkom 90-tih godina, devastirano. Zašto je film o uništenim partizanskim spomenicima uvršten u program »Kontroverznog doxa« prije početka emitiranja filma pojasnio je direktor Festivala Nenad Puhovski: »Zato što je antifašizam danas kontroverzna tema u Hrvatskoj.«
Zbog toga je važno što je Irena Škorić snimila ovaj film koji se bavi nesretnom, nekulturnom i obeshrabrujućom pojedinačnom sudbinom, prije svih, šest partizanskih spomenika u Hrvatskoj. Film ipak nije držao pažnju napetom, nije doveden pred kamere ni jedan bilo politički bilo umjetnički protivnik estetike partizanskih spomenika, i dojam je da autorica filma nije željela posve jasno i glasno reći tko je isključivi krivac za takvu devastaciju kulturno-umjetničke baštine. Nisu krivi Romi koji gledaju kako da skinu i prodaju spomeničku broncu ili što već, nego je kriva politika i političari koji su dopustili takvu neviđenu devastaciju.
To je namjerna sramotna nebriga ove države kojoj je takvo uništavanje politički odgovaralo. Ima među tim spomenicima stvarno i svakakvog socrealističkog trasha, ali i remek-djela kakvo je Bakićev spomenik na Petrovoj Gori. Sve je svjedok jednog vremena, a zrele, pametne vlasti ne uklanjaju tragove baštine.
