Možda će ti talentirani mladi nogometaši koji su poslušali predavanje shvatiti vrlo jednostavnu stvar. Hoće li ih kupiti ijedan respektabilan nogometni klub ako na stadionu podižu desnicu? Naravno da neće. Podržavanje mržnje nije dobro za biznis
Mirko Ilić, ilustrator i dizajner svjetskoga glasa, koji već gotovo trideset godina živi i radi u New Yorku, posjetio je ovoga tjedna Festival tolerancije Zagreb – JFF, kome je osmislio vizualni identitet, te zbog velikog interesa javnosti ponovio predavanje o Simbolima mržnje.
U dupkom punoj dvorani kina Europa, pred oko četiristo učenika, studenata, policijskih diplomaca, Dinamovih juniora, Ilić je demonstrirao brojne ekplicitne i prikrivene simbole mržnje koje očito ne prepoznajemo.
Upozorivši na sve razgranatiju neonacističku ikonografiju u nas, naveo je neke primjere iz američke prakse ne bi li pokazao kako društvo na efikasan način kontrolira ove opasne društvene grupe, a javni prostor dekontaminira od mržnje.
Rekli ste da su vaši američki prijatelji zgroženi količinom simbola mržnje u javnom prostoru kod nas, preciznije, na prostoru ex Jugoslavije. Jesmo li kao društvo needucirani, nesvjesni te neonacističke ikonografije ili smo samo isuviše tromi i indolentni da je konroliramo i sankcioniramo?
– Govorio sam na predavanju o neonacističkom websiteu stormfront.org (koji svoje domene ima i u hrvatskoj i zemljama regije), odnosno pokazao sam tekst britanskog dnevnika The Guardian, koji upozorava da je ova internet stranica odgovorna za ubojstva stotine ljudi. Organizacija Southern Poverty Law Centar, koja djeluje kao »watchdog« – a oni nadziru razna polja javnosti, sakupljaju podatke i šalju ih medijima – proslijedila je Guardianu te podatke. To vi ovdje nemate, nemate organizacije koja bi skupila podatke koliko ovdje ima skinheada, koji se znakovi i gdje pojavljuju, zašto se pojavljuju više ili manje i slično. To je osnovna razlika u odnosu prema ovakvim grupama u SAD-u i ovdje. Ovdje, čini se, nitko ne prati te ekstremiste koji se nesmetano virtualno udružuju i djeluju, imaju vlastite web stranice, koje su čak linkane i na službene stranice raznih sportskih klubova. Gleda li itko iz tih kubova te stranice i vide li te ozloglašene linkove?
Čitam u novinama da su pripadnici BBB-a napali policajce u navijačkom obračunu. Pa to je ovdje sasvim uobičajena situacija. Nakon predavanja mi se javio čovjek iz policije rekavši mi da su oni potpuno svjesni simbola mržnje i njezinih poklonika, no da su oni najugroženije skupina. Nalaze se direktno na udaru između tih huligana i svih drugih.
Dakle, jako smo neorganizirani?
Ruka ruku mije
– Pogledajte primjer vlasnika NBA kuba Los Angeles Clippers Donalda Sterlinga koji je izrekao neke ružne stvari o crncima zbog čega ga je košarkaški savez kaznio s nekoliko milijuna dolara i doživotno mu zabranio pristup košarci. Na kraju je naprosto bio prisiljen prodati klub. Košarkaški savez nije čekao da reagira država ili neko crnačko udruženje, shvatili su da će ako to ne naprave sami, izgubiti publiku. Osim toga, crnci su im glavni igrači, morali su im pokazati da ne misle poput Sterlinga. Da su i najgori rasisti, ne mogu si priuštiti gubiti novac.
Na predavanju nisam spominjao hrvatska nogometna imena, nisam nikoga prozivao, publika ih je imenovala. Cilj mi je bio ukazati na vidljiv problem, jer sutra ćete prolaziti ulicom i prepoznati te znakove, eksplicitne ili kamuflirane keltske križeve ili Odinove rune i reagirati na njih.
Znači zdrava ekonomija bi mogla biti moćno oružje u borbi sa simbolima mržnje, odnosno s njihovim nositeljima?
Na vašem su predavanju bili i mladi nogometaši Dinama.
– To mi je izuzetno drago. Čuo sam da ih je Zdravko Mamić poslao i to je vrijedno poštovanja. Možda će ti talentirani mladići shvatiti vrlo jednostavnu stvar. Hoće li ga kupiti ijedan respektabilan nogometni klub ako na stadionu podiže desnicu? Naravno da neće. Podržavanje mržnje nije dobro za biznis. Takve ispade si može priuštiti netko tko nema što izgubiti.
Može li se onda zaključiti da načelo pragmatičnosti i sankcioniranja najbolje odgaja?
– Naravno, svugdje ima rasista u istim postotcima. U SAD-u ih, logično, ima ih daleko više, ali postoji sisitem koji ih kontrolira. U Dubrovniku je vozač izbacio crnkinju iz autobusa. U Americi bi zbog toga bez posla ostao i on i njegov nadređeni, a cijela bi firma išla na preodgoj. Direktor bi se ekspresno ispričavao u medijima u strahu da ne izgubi posao. No kad vas nema straha da će taj šofer izgubiti posao jer je vjerojatno on ili njegov šef dobar s nekim lokalnim šerifom. Ruka, ruku mije, tako to, nažalost, kod vas funkcionira.
Možda ne znate, ali cijela moja kolekcija radova je u riječkom Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Na nesreću, oni se spore s Dejanom Kršićem koji im je prodao tu kolekciju, no nisu ga do kraja isplatili. Dok spor traje, radovi čame u fundusu iako ih mnogi traže na posudbu. Nevjerojatno!
Hrvatski dizajn
U SAD-u živite od 1986. godine, u govoru vam se osjeća snažna pripadnost Americi. Kad kažete mi to uvijek označava Ameriku, kad ste prešli na vi s ovim prostorom?
Negdje sam pročitala da ste vi proizvod hrvatske kulture koja vas se odrekla.
– Nije se mene odrekla kultura, prije bih rekao da me se odrekla hrvatska nekultura.
Rekli ste da hrvatski grafički dizajn dobro kotira u svijetu i da je daleko iznad ostalih industrijskih grana, no država nedovoljno ulaže u njega iako se taj investirani novac višestruko vraća.
Kakav je imidž Hrvatske u svijetu?
– Pa skoro da ga i nemate, ono što se vidi je malo, neorganizirano i sporadično. Možda su najpoznatiji baš grafički dizajneri. Nikola Đurek je vjerojatno u zadnjih pet godina jedan od najboljih europskih fontografa. Iako se njegovi fontovi prodaju po Americi, njega se nije pitalo da dizajnira vaše nove automobilske tablice. Sutra će ga uzeti Holandija i pitati da napravi njihove registracijske tablice sa svojim pismom. Zar to nije tužno?
S Đurekovim pismom i dizajnom se rade pločice s imenima ulica po Zagrebu.
– Da, napokon je to počeo raditi. I to se dogodilo zato što je jedna jedina osoba iz Grada ili sam gradonačelnik jednostavno rekao, tko je najbolji, neka napravi posao. Odluka se donijela brzo, nije bilo velikih procedura.
Ocijenili ste prije nekoliko godina hrvatski web dizajn neinventivnim i lošim. Popravlja li se?
– Rekao sam to zato što ovdje ima jako dobrih programera. U New Yorku postoji hrvatska firma koja čini čuda, s tim da je američki dio tvrtke puno manji nego onaj u Hrvatskoj. Apsurdno je da se tu rade projekti za Ameriku i izgledaju prvoklasno, a kod vas stvari izgledaju loše. Ja vaše dnevnike ne mogu čitati…
New York Times ne dozvoljava da se pljuje i vrijeđa, svaki se komentar pročita, provjeri se postoji li ta osoba, ali to je očito posao koji se ljudima ovdje ne da raditi.
Posao putuje sa mnom
– Primarno je problem u sadržaju novina, na naslovnicama su samo sport, estrada, tračevi, starlete. S takvim sadržajem dizajn ne pomaže puno, jer kako god zamotate drek, papir će smrdjeti. Sadržaj i forma su usko povezani. U Hrvatskoj je preuzet sistem njemačkog Bilda, naslovnice su pretpane naslovima i masnim slovima. Kada ste umjetnik, razlika između dobrog savjetnika i lošeg savjetnika je ta da će vam onaj loš uvijek reći da nešto dodate, a dobar da nešto oduzmete, svedete na esenciju. Da imate dobre urednike, naslovnice bi bile čistije, a ne da se ne vide lica od silnih naslova. S druge strane vodeći dnevnici, po talijanskom uzoru, na naslovnicama objavljuju ženske stražnjice i poprsja, što je u svijetu ozbiljnih novina nedopustivo. Na istoj naslovnici nobelovac i starleta?! To se ne da izdizajnirati. Novine jednostavno nisu isprofilirane, pokušavaju pokriti sve, a to je nemoguće.
U »Danasu« , gdje ste ilustrirali oko 150 naslovnica, inzistirali ste da na njima nema političara. Ne vjerujete da političari prodaju novine?
– Političari prodaju novine jedino kada ih napokon uhvate u laži i stave u lisice. U nekoliko smo navrata imali Tita na naslovnici za neke godišnjice, ali tad je već bio mrtav. To je bila iznimka…
Što trenutno radite? Kakvi su planovi ? Već sutra ste u New Yorku.
– Predajem na SVA, postiplomski iz ilustracije, pišem knjige. Upravo radim na knjizi plakata Shakespeareovih djela povodom 400 godina od njegove smrti. Završio sam dizajn za dva restorana u Hotelu Broademoor u Coloradu. To je jedan od starijih hotela u SAD-u, negdje iz 1880. godine, a restoran se otvara za dva tjedna i idem na otvorenje. Osim plakata za JJF-a, upravo sam s Miltonom Glaserom napravio plakat za stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Dizajniram i neke knjige, kataloge. Evo, upravo sam dizajnirao brošuru za umjetnicu na staklu Judi Harvest, dizajn sam napravio u New Yorku, i prije nego sam krenuo u Zagreb posao brošuru da se tiska u Hrvatsku. Jučer sam pregledao probne otiske, danas je otisnuta, a za tri dana će brošura biti u Veneciji na Biennaleu arhitekture. Upravo dok razgovaramo i umjetnica i moji radovi putuju u Veneciju gdje će se sresti. Eto, to je ljepota moga posla. Stalno nešto radim, posao putuje sa mnom. Danas sam ovdje, sutra sam već u njujorškom studiju i radim. Nema pauze, nema jet-lega…