Mirko Ilić, ilustrator i dizajner svjetskoga glasa, koji već gotovo trideset godina živi i radi u New Yorku, posjetio je ovoga tjedna Festival tolerancije Zagreb – JFF, kome je osmislio vizualni identitet, te zbog velikog interesa javnosti ponovio predavanje o Simbolima mržnje. 

   U dupkom punoj dvorani kina Europa, pred oko četiristo učenika, studenata, policijskih diplomaca, Dinamovih juniora, Ilić je demonstrirao brojne ekplicitne i prikrivene simbole mržnje koje očito ne prepoznajemo.

Upozorivši na sve razgranatiju neonacističku ikonografiju u nas, naveo je neke primjere iz američke prakse ne bi li pokazao kako društvo na efikasan način kontrolira ove opasne društvene grupe, a javni prostor dekontaminira od mržnje. 

  Rekli ste da su vaši američki prijatelji zgroženi količinom simbola mržnje u javnom prostoru kod nas, preciznije, na prostoru ex Jugoslavije. Jesmo li kao društvo needucirani, nesvjesni te neonacističke ikonografije ili smo samo isuviše tromi i indolentni da je konroliramo i sankcioniramo?

   – Govorio sam na predavanju o neonacističkom websiteu stormfront.org (koji svoje domene ima i u hrvatskoj i zemljama regije), odnosno pokazao sam tekst britanskog dnevnika The Guardian, koji upozorava da je ova internet stranica odgovorna za ubojstva stotine ljudi. Organizacija Southern Poverty Law Centar, koja djeluje kao »watchdog« – a oni nadziru razna polja javnosti, sakupljaju podatke i šalju ih medijima – proslijedila je Guardianu te podatke. To vi ovdje nemate, nemate organizacije koja bi skupila podatke koliko ovdje ima skinheada, koji se znakovi i gdje pojavljuju, zašto se pojavljuju više ili manje i slično. To je osnovna razlika u odnosu prema ovakvim grupama u SAD-u i ovdje. Ovdje, čini se, nitko ne prati te ekstremiste koji se nesmetano virtualno udružuju i djeluju, imaju vlastite web stranice, koje su čak linkane i na službene stranice raznih sportskih klubova. Gleda li itko iz tih kubova te stranice i vide li te ozloglašene linkove? 

   Čitam u novinama da su pripadnici BBB-a napali policajce u navijačkom obračunu. Pa to je ovdje sasvim uobičajena situacija. Nakon predavanja mi se javio čovjek iz policije rekavši mi da su oni potpuno svjesni simbola mržnje i njezinih poklonika, no da su oni najugroženije skupina. Nalaze se direktno na udaru između tih huligana i svih drugih. 

  Dakle, jako smo neorganizirani? 

Ruka ruku mije

  – Pogledajte primjer vlasnika NBA kuba Los Angeles Clippers Donalda Sterlinga koji je izrekao neke ružne stvari o crncima zbog čega ga je košarkaški savez kaznio s nekoliko milijuna dolara i doživotno mu zabranio pristup košarci. Na kraju je naprosto bio prisiljen prodati klub. Košarkaški savez nije čekao da reagira država ili neko crnačko udruženje, shvatili su da će ako to ne naprave sami, izgubiti publiku. Osim toga, crnci su im glavni igrači, morali su im pokazati da ne misle poput Sterlinga. Da su i najgori rasisti, ne mogu si priuštiti gubiti novac. 

   Na predavanju nisam spominjao hrvatska nogometna imena, nisam nikoga prozivao, publika ih je imenovala. Cilj mi je bio ukazati na vidljiv problem, jer sutra ćete prolaziti ulicom i prepoznati te znakove, eksplicitne ili kamuflirane keltske križeve ili Odinove rune i reagirati na njih. 

  Znači zdrava ekonomija bi mogla biti moćno oružje u borbi sa simbolima mržnje, odnosno s njihovim nositeljima?

  Na vašem su predavanju bili i mladi nogometaši Dinama. 

   – To mi je izuzetno drago. Čuo sam da ih je Zdravko Mamić poslao i to je vrijedno poštovanja. Možda će ti talentirani mladići shvatiti vrlo jednostavnu stvar. Hoće li ga kupiti ijedan respektabilan nogometni klub ako na stadionu podiže desnicu? Naravno da neće. Podržavanje mržnje nije dobro za biznis. Takve ispade si može priuštiti netko tko nema što izgubiti. 

  Može li se onda zaključiti da načelo pragmatičnosti i sankcioniranja najbolje odgaja? 

   – Naravno, svugdje ima rasista u istim postotcima. U SAD-u ih, logično, ima ih daleko više, ali postoji sisitem koji ih kontrolira. U Dubrovniku je vozač izbacio crnkinju iz autobusa. U Americi bi zbog toga bez posla ostao i on i njegov nadređeni, a cijela bi firma išla na preodgoj. Direktor bi se ekspresno ispričavao u medijima u strahu da ne izgubi posao. No kad vas nema straha da će taj šofer izgubiti posao jer je vjerojatno on ili njegov šef dobar s nekim lokalnim šerifom. Ruka, ruku mije, tako to, nažalost, kod vas funkcionira.