Hrvatska kultura ostala je bez jednog od svojih najistaknutijih autora i kreatora, likovnog umjetnika Mladena Stilinovića. Zvali smo ga jednostavno Stile, a on, običan i skroman svojim je dugogodišnjim, pažljivo i ciljano određenim djelovanjem, postupno otvarao vrata najvažnijih svjetskih muzeja i galerija, unoseći u njih duh svoje nadahnute i inovativne avangardne misli te sebi svojstvenu, duboko promišljenju esenciju umjetničkog poimanja.

Bio je autodidakt, bez umjetničkog školovanja, ali takva pozicija odredila je njegov umjetnički put koji ne samo da nije težio akademskoj obrazovanosti, već je takav status iskoristio da njegovo stvaralaštvo bude potpuno slobodno od svega uniformnog i neovisno od svih uvriježenih uzusa. Oslobodio je umjetnost njene proklamirane statusne konvencionalnosti, a njenom permanentnom demistifikacijom učinio je da bude dostupna svima.

Mnogobrojne dugogodišnje i režimske floskule o demokratizaciji umjetnosti postale su u ovim prostorima stvarne i dostupne tek umjetničkim djelovanjem Mladena Stilinovića i njegovih sličnomišljenika. Sudjelujući na brojnim međunarodnim skupnim i problemskim izložbama postao je nezaobilaznim faktorom i kreatorom svjetske suvremene umjetosti, a između ostalog svojim je radom doprinio i da percepcija hrvatske umjetnosti postane drugačijom te stekne status relevantnog čimbenika i kreatora suvremene svjetske umjetničke produkcije.

Slika i riječ

Mladen Stilinović rođen je 10. travnja 1947. godine u Beogradu, ali ubrzo dolazi u Zagreb, gdje provodi djetinstvo i započinje školovanje. U početku svog umjetničkog djelovanja (od 1969 do 1976. godine) glavno mu je područje zanimanja eksperimentalni film, fotografija i poezija, ali ubrzo u središte njegovog interesa dolazi likovnost, točnije  mnogobrojna propitivanja relacija i međuovisnosti vizualnog simbola (slike) i riječi.

Zahvaljujući svojem visokom individualnom autorstvu jakog intelektualnog predznaka, u našoj sredini bitno je pridonio proklamiranim načelima konceptualne umjetnosti, odnosno Nove umjetničke prakse. Svoja istraživanja bazira na kritici društva i propitivanju odnosa umjetnosti i njene percepcije, a realizirao ih je nizom kolaža, umjetničkih knjiga, slika, instalacija, filmova, hepeninga, akcija i videoradova. Specifična i prepoznatljiva konstanta njegovog umjetničkog izraza upotreba je svakodnevnih, funkcionalnih, jednostavnih i siromašnih materijala koji svrsihodno sudjeluju u promišljenoj realizaciji vizualne kritike društva, pri čemu se izuzetno lucidno koristi uporabom simbola inzistirajući na njihovoj proturječnosti….

»Nikada nisam imao atelje, a nisam ni slikar po profesiji nego sam autodidakt. Osim toga, konceptualna umjetnost je tijesno povezana s ovakvim pristupom, koji je meni blizak. Sviđa mi se ta mentalna situacija iz koje nastaje umjetnost na običnom listu papira formata A4. Osim papira, često upotrebljavam već potrošeni materijal domaće proizvodnje – karton, novine, tkanine i svakodnevne predmete. Zato ni o kome ne ovisim. Zazirem od monumentalne umjetnosti, osobito u skulpturi. Moji veći radovi nastaju gomilanjem manjih radova…«

Umjetnost i društvo

Stilinović je jedan od osnivača Grupe šestorice autora koja je djelovala od 1975. do 1984. godine, a isticali su ideju kao bit i osnovu umjetničkog djela te između ostalog zastupali izlaganje na otvorenim, javnim prostorima, kritizirajući cijeli onodobni galerijsko-muzejski sustav. Takvo izlaganje na ulicama, trgovima, kupalištima, aulama i dvorištima Stilinović naziva izložbama-akcijama. Sa članovima Grupe (Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Sven Stilinović, Fedor Vučemilović) i drugim zagrebačkim umjetnicima sličnomišljenicima jednim je od osnivača Galerije Podroom (1978-1980), a od 1982. do 1991. godine voditelj je Galerije PM u Zagrebu.

Nakon dokidanja Grupe šestorice autora, Stilinović dosljedno nastavlja graditi svoj umjetnički opus na kritičkom promišljanju odnosa umjetnosti i društva, kao i individualnih općih pojmova i kategorija, poput kruha, krvi, boli ili lijenosti, koje transponira u širi civilizacijsko-kulturalni ili socijalno-umjetnički kontekst. Od sedamdesetih godina često koristi crvenu boju, propitujući, ali više ironizirajući i kritizirajući, dominantnu društvenu ideologiju.

Jedan od njegovih najpoznatijih ciklusa je »Eksploatacija mrtvih«, serijal koji je nastajao od 1984. do 1990. godine, a u kojem svoje radove manjih formata (tekstove, slike, objekte…) pretežno crnog i crvenog kolorita, u gustom rasteru postavlja na galerijski zid. Stilinović tim ciklusom nastavlja svoj prepoznatljiv umjetnički put kojim propituje interferenciju jezika umjetnosti i jezika ideologije, a sada to čini specifičnim jezikom postmodernističke citatnosti. Citirajući umjetničke vokacije suprematizma, konstruktivizma ili socrealizma, Stilinović eksploatira povijesne (mrtve) umjetničke stilove koje često valorizacijaski izjednačuje u objedinjujućem kontekstu njihova protu ili ideologijskog govora, a apliciranjem mnogobrojnih simbola među kojima su križevi i zvijezde dodaje im grobljansku, posthumnu atmosferu.

Na 25. Zagrebačkom salonu 1990. godine Stilinović izlaže crveni i crni madrac u čijim je gornjim uglovima dijagonalno povukao crnu crtu, a u trokutastom segmentu između crte (koja se iščitava kao posmrtni flor) i vrha madraca ispisuje riječ »bol«. Bojama rata Stilinović ukazuje na dolazeće vrijeme koje će donijeti brojne i tragične patnje, smrti i boli, a uskoro će, tijekom samog rata, crvenu i crnu boju zamjeniti bijelom što se može protumačiti kao isključivo duboko emocijalni čin kojim autor zaziva čistoću i kontemplaciju, mir i dobro u vremenima koja su bila daleko od toga.

Urođena duhovitost

Sljedeći tradiciju avangardne umjetnosti, a svojom pojavnošću i razgovorom oduvijek me podsjećao (barem sam ih ja tako zamišljao) na umjetnike ruske avangarde, Stilinović se zauzima za poziciju umjetnosti kao relevantne društvene dimenzije te je tretira i propagira kao društvenu kritiku i esencijalno potreban korektiv duševne higijene pojedinaca. Svoju permanentnu kritiku umjetničkog, kulturnog i društvenog establishmenta vrši specifičnim cinizmom, profinjenim sarkazmom i samoironijom, a njegova urođena duhovitost izloženu će problematiku često dovesti do granica apsurda.

Mladen Stilinović izlagao je na velikom broju samostalnih, skupnih i problemskih izložbi u zemlji i inozemstvu (Biennale de Paris1977; Biennale di Venezia 2003; Sydney Biennal 2006; Documenta 12, Kassel 2007; Works and Words, De Appel, Amsterdam1979; After the Wall, Moderne Museet, Stockholm 1999; Blut und Hönig, Sammlung Essl, Klosterneuburg, Wien 2003; In der Schluchten des Balkan, Kunsthalle Fridercianum, Kassel 2003…), a dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada.

Djela mu se nalaze u najuglednijim hrvatskim muzejima, galerijama i zbirkama kao i u brojnim inozemnim institucijama kao što su Museum of Modern Art, New York; Centre Georges Pompidou, Paris; Victoria nad Albert Museum, London; The Institute of Contemporary Art, Los Angeles, Moderna Museet, Stockholm, Museum Moderner Kunst, Stifung Ludwig, Wien…

Preranim odlaskom Mladena Stilinovića hrvatska kultura i umjetnost ostala je bez dragog, skromnog i tihog čovjeka, autora izuzetne umjetničke osobnosti koji je svojim radovima dao neizbrisiv obol ne samo hrvatskoj, već i svjetskoj suvremenoj umjetnosti. Na žalost, sada nam ostaje samo da uspomenu na ovog velikog čovjeka i umjetnika permanentno njegujemo te da njegovo djelo s dužnom pažnjom čuvamo, izlažemo i njime se ponosimo.

Hvala ti Mladene na tebi i što si bio s nama.

Počivao u miru.