Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
8. prosinca 2019.
Razgovor

Zoran Žmirić: 'Želim da svatko ima pravo bez straha reći svoju istinu'

Foto: Sergej Drechsler
Foto: Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 19. studeni 2018. u 14:15 2018-11-19T14:15:58+01:00

Moje je pisanje odgovor na društvenu klimu. Osobno nemam potrebu baviti se temom rata, no naše društvo ima, točnije, naše društvo daje previše prostora ljudima koji imaju, ljudima koji se tom temom bave toliko glasno da me od njih bole uši i želudac.
Pa dok je njih, bit će i takvih tema u mom pisanju

U romanu opisujem odrastanje u Čandekovoj 8, koja je u mojoj mladosti u susjedstvu imala tri objekta; crkvu svetog Josipa, Dom za nezbrinutu djecu i boćariju. Svaki je od tih objekata imao važnu ulogu u mom tadašnjem doživljaju svijeta.

Nedjeljom sam na misi susretao obitelji iz zgrade i okolnih nebodera, a već isto poslijepodne bih iste te ljude promatrao kako se druže uz boće i gemišt. Izjutra bi skrušeno izgovarali molitve, a već poslijepodne bi na sav glas uz psovke spominjali sve svete kojima su se jutros obraćali. Tu sam po prvi put počeo uočavati svjetonazorski dualizam, iako ga, naravno, tada nisam razumio

Nedavno je u prepunom riječkom »Ex librisu« predstavljen novi roman Zorana Žmirića »Pacijent iz sobe 19«. Riječ je o njegovoj osmoj knjizi, drugoj u izdanju Hena coma, čiji je glavni lik Vanja Kovačević, koji je na svoj devetnaesti rođendan poslan u rat. Dan prije toga u klubu »Palach« ispijao je pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, a 25 godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo. U tom monologu pred psihijatrom on progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja.

Na početku razgovora Zorana Žmirića pitamo zašto je imao potrebu ispričati tu priču.

– Ta priča je reakcija na trenutna društvena događanja, gdje određeni dio ljudi od svojih iskustava stvara jedinu vrijednu istinu. Svatko od nas ima svoju istinu, a ja se za razliku od većine, zalažem za pravo svakoga na svoju istinu. Mene i inače inspirira stvarnost i sve njezine mogućnosti koje propuštamo iskoristiti. Nedavno sam posjetio prijatelja. Sjedili smo i pili kavu u njegovom dvorištu, kad je ispred kuće prošao neki čovjek koji nas je pogledao poprijeko i ušao u susjednu kuću. Pitao sam prijatelja tko je taj čovjek i jesmo li nešto krivo učinili. Odgovorio je da je to njegov prvi susjed s kojim je oduvijek u svađi.

Motivi iz života

Zašto ste u svađi – pitao sam. Rekao je: »Jednom davno njihova je kokoš ušla u naše dvorište i pojela nam sjeme iz vrta. Tad je nastala svađa između mojeg i njegovog djeda i ta svađa traje i danas. Zapravo, da budem iskren – rekao je prijatelj – možda je i naša kokoš ušla u njegovo dvorište, to više nitko ne zna, a djedovi su ionako već odavno mrtvi«. Ta slika pomaže shvatiti sliku nas samih. Ljudi su na ovim prostorima oduvijek uživljeni u ulogu žrtve i istjeruju svoju pravdu pa i pod cijenu da se identificiraju s tuđim problemima, umjesto da se bave svojim. I danas je jedna od glavnih tema tko je koliko propatio pod čijim terorom; u Prvom, pa Drugom svjetskom, te sad u novim ratovima. Drugi svjetski rat je trajao četiri godine. Generacija mojih roditelja tada je imala pet-šest godina i rat pamte po neimaštini i gladi. Po svršetku rata uspostavljan je socijalizam; bilo je posla, ljudi su živjeli solidno, imali su besplatno liječenje i školovanje, dobre plaće, po mjesec dana plaćenog godišnjeg odmora, stanove, kuće… sve ono što je danas mnogima nedostižno.

Usprkos tome, ti su ljudi mojoj generaciji, dakle svojoj djeci, cijelog života govorili da im je u te četiri ratne godine bilo teško. Nisu mogli izaći iz misaonog logora u koji su se zatočili i uživati u sadašnjosti. Taj se mentalitet ogleda gdje god se okrenete. Kad odete kod doktora, na primjer, u čekaonici se ljudi međusobno nadmeću pričama o tome tko je više bolestan i kome je u životu teže. Tu je riječ o svojevrsnoj dijagnozi prostora, koja je nalik na vozača koji vozi automobil, no tako da se neprekidno okreće i gleda put koji je prošao, a ne onaj koji je pred njim. A sve bi se to moglo izbjeći kad bi ljudi razmišljali svojom glavom, a ne se dopustili manipulirati nekakvim autoritetima. O svemu tome progovara i lik u mom romanu.

U kojoj mjeri u »Pacijentu iz sobe 19« ima autobiografskih elemenata?

– Više nego u bilo kojem drugom mom romanu, posebno zato što sam prvi put u neku svoju knjigu dio radnje smjestio u Rijeku. Opisujem odrastanje u Čandekovoj 8, koja je u mojoj mladosti u susjedstvu imala tri objekta; crkvu svetog Josipa, Dom za nezbrinutu djecu i boćariju. Svaki je od tih objekata imao važnu ulogu u mom tadašnjem doživljaju svijeta. Nedjeljom sam na misi susretao obitelji iz zgrade i okolnih nebodera, a već isto poslijepodne bih iste te ljude promatrao kako se druže uz boće i gemišt. Izjutra bi skrušeno izgovarali molitve, a već poslijepodne bi na sav glas uz psovke spominjali sve svete kojima su se jutros obraćali.

Tu sam prvi put počeo uočavati svjetonazorski dualizam, iako ga, naravno, tada nisam razumio. Ako se nismo vrzmali oko boćarije, onda smo bili u crkvi gdje smo ili bili na vjeronauku, ili bismo jednostavno ušetali u crkvu i nabacili stolni tenis ili stolni nogomet, a ponekad bi s kapelanom zaigrali nogomet na male golove ispred crkve. Također sam se družio s djecom iz doma koja su bila odvojena od roditelja, svakodnevno smo s njima igrali košarku na domskom igralištu ili jurcali po parku između doma i nebodera. Zatim tu su i sve one stvari koje su mi ispunile mladost; kupanje na Skaletama, Ri-Rock, Palach, Brodograđevna škola, a s obzirom na ton romana, tu su i mnogi ljudi koje sam osobno poznavao, a koji su završili u crnoj kronici...

Drugi prioriteti

Može li netko tko nije prošao rat o njemu dovoljno dobro i autentično pisati?

– Može i ako ima potrebu – treba; tekst nije nužno ovjeriti osobnim iskustvom. Meni je kao čitatelju važnije dira li me nečije pisanje ili ne. Znam ljude koji su pisali o ratu nakon povratka s bojišta i neki od tih tekstova su nečitljivi, s druge strane čitao sam sjajnih priča o tom periodu od ljudi koji su tada bili djeca, pa su me te priče natjerale na razmišljanje. Uostalom, svatko ima mišljenje o svemu, pa ako ga neka tema posebno emotivno dira, ne da ima pravo o tome pisati, već i zbog generacija koja dolaze, gotovo da mu je to i obaveza.

Koliko je vas osobno rat promijenio?

– Promijenio me, kao što je promijenio svakoga, promijenio je čak i ljude koji su ga gledali na TV-u, mene posebno zato što sam pacifist. No promijenio bi me još i više da nisam nakon cijele priče prestao razmišljati o tome što se i zašto dogodilo, te se fokusirao na to kako dalje. Ja sam sebi odabrao neke druge prioritete koje sam prepoznao u malim stvarima, u osnovnim ljudskim vrijednostima recimo; ispravno djelovanje, mir, istina, ljubav, nenasilje... Prošlost i ovako ne postoji, jednostavno… prošla je. Ona je tek odjek koji rezonira u sadašnjosti. Ne postoji ni budućnost, još se nije dogodila. Jedino što postoji je sadašnji trenutak, a mi ga propuštamo živjeti.

Je li u vašem slučaju pisanje neka vrsta suočavanja s ratnim traumama?

– Moje je pisanje odgovor na društvenu klimu. Osobno nemam potrebu baviti se temom rata, no naše društvo ima, točnije, naše društvo daje previše prostora ljudima koji imaju, ljudima koji se tom temom bave toliko glasno da me od njih bole uši i želudac. Pa dok je njih, bit će i takvih tema u mom pisanju. Prihvaćam da svatko od nas ima svoje iskustvo zbog kojeg svatko od nas ima i svoju istinu, no ja za razliku od njih svoju nikome ne namećem. Samo želim da svatko ima pravo reći svoju istinu i da zbog toga ne bude šikaniran. A u našem je društvu upravo suprotno; dio ljudi s nasilnim idejama upire prst u miroljubive građane i od njih pokušavaju stvoriti neprijatelje društva i to isključivo zato da bi održali svoje povlaštene pozicije.

Politika devedesetih umirovila je zdrave branitelje i njihov je jedini posao da glasno podržavaju tu i takvu političku struju. Uz to se ti isti otimaju kontroli, arogantni su i nametljivi, zahtijevaju monopol nad istinom, a politika koja ih je stvorila nema hrabrosti oduprijeti im se, jer bi time srušila temelje na kojima stoji. Zato je politika, ako i nije u svojoj osnovnoj ideji bila fašistička, to postala onog časa kad se nije ogradila od fašističkih ideja svojih birača. Rezultat toga jest da su u fokusu javnosti besprizorne, moralne karikature zbog kojih nije problem izjaviti da je ustaški logor za djecu Jaska bio rekreativni centar, već je problem ako osporiš takvu izjavu. Ti si u tom trenutku ne samo njihov neistomišljenik, ti si neprijatelj društva, mrziš njih koji su krvarili za slobodu, ti osporavaš njihove svetinje, zbog čega se u društvu javlja strah od same primisli da s takvima sučeliš mišljenje.

Traume od ljudi, ne rata

Dakle ako od nečega imam traumu, ona je izazvana upravo ponašanjem ljudi koji bi dijelili ljude, osporavali im prava, koji bi svojim svjetonazorom svima krojili živote, koji se kriju iza religije koju su iz čiste ljubavi uspjeli izvitoperiti u nešto nepodnošljivo, koji su stvorili društvo u kojemu ne postoji jasna poruka da je loše biti loš, društvo u kojem je simpatično kad mafijaš sponzorira političku stranku, kad političar nema toliko morala da podnese ostavku nakon što je otkriveno da ima lažnu diplomu ili milijune na računu, kad pravosuđe osudi čovjeka na višegodišnji zatvor zato što je zbog zdravstvenih tegoba konzumirao samoniklu biljku koja raste kao korov, dok s druge strane oslobađa odgovornosti tajkuna koji je ubio nekoliko ljudi.

Kad se ne vrednuje izvrsnost već podobnost, kad se na sve vitalne funkcije postavlja polupismene i potkapacitirane cirkusante koji predstavljaju sve nas, počevši od najniže lokalne razine pa sve do međunarodnih pravih institucija, pa se onda svi čudimo kako to da smo mi jedina država koja ne može povući sredstva iz EU fondova na kojima već piše ime naše zemlje, ili kako to da gubimo međunarodne granične sporove koji su na papiru već dobiveni... ne možemo zato što se naša politika naoružala istomišljenicima, a ne sposobnima... a kad to glasno komentiraš onda ti još i utjecajni političari poručuju da, ako ti nešto ne štima, napustiš državu. Svi ti likovi su produkt ovog naroda, potpuno nespremni za demokraciju, razuma formatiranog na nekim drugim vrijednostima i svi bi oni sutra potpisali novu diktaturu i ukidanje prava glasa, samo kad bi oni bili ti koji bi vladali. Od njih imam traume, ne od rata.

Biobibliografska crtica

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen je na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski jezik. Dosad je objavio: »Kazalište sjena« (Adamić, 2002.), »Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man« (Meandar, 2005.), »Blockbuster« (VBZ, 2009. i AdPublik 2012.), »Riječke rock himne« (KUD Baklje, 2011.), »Snoputnik« (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), »Zapisano metkom« (Studio TiM, 2015.), »Putovanje desnom hemisferom« (Hena com, 2017.).

Zbirka priča

Tema vašeg romana je rat, ali se bavite i motivima smrti, ubijanja, nasilja i destrukcije koje su šire od samoga rata. Naslov jednog poglavlja je »Kad se navikneš na smrt«, a uvodite i motiv psihijatra. Koliko je vama osobno, a u kojoj mjeri će onda i čitateljima biti »korisno« to suočavanje s tamnom stranom ljudske prirode?

– Svi smo mi skup svojih iskustava i tuđih očekivanja, zbog čega su tama i svjetlo neodvojivi od nas. Suočavanje s tamom nije ugodno; to je kao kad u stanu imate jednu sobu koja vam služi za odlaganje smeća i u kojoj nikad ne palite svjetlo. Otvorite vrata, ubacite smeće i brzo zatvorite vrata. U toj sobi je sva naša nelagoda bilo da je mi takvom vidimo bilo da smo je prihvatili od društva.

Tu je svaka naša frustracija koja se stvorila onda kad smo osjetili mržnju, zavist, pohlepu, srdžbu, strah... a svaka od tih frustracija nas navodi da se osjećamo neprihvaćeno i da se sramimo sebe. Takva soba je puna poricanja i odustajanja od svog istinskog ja, a priroda mraka je da skriva istinu. No prije ili kasnije mora se upaliti svjetlo i pogledati što smo napravili. To je nužno za osobni rast. U suprotnom, jednog dana ćemo jednostavno ostati zarobljeni u takvoj sobi i više nećemo moći naći prekidač za svjetlo.

Važno mjesto u knjizi ima bend Sisters of Mercy. Zašto baš on i kakva je njegova »uloga«?

– U prvom redu trebao mi je prepoznatljivi generacijski kôd iz sredine osamdesetih, neki motiv kojemu bi moj lik povremeno pribjegavao u potrazi za ugodom. Moj lik je na psihijatriji, rezimira svoj život i u njemu ne vidi ništa pozitivno osim svog omiljenog benda – Sisters of Mercy, kojih se povremeno hvata kao za slamku spasa. Osim motiva bijega u djetinjstvo, zgodno je bilo uzeti Sisterse zato što su bend izrazito mračnog zvuka i hermetične poetike, a koji se s takvom teškom energijom u cijeloj priči pokazuju kao jedina svjetla točka u životu pacijenta iz sobe 19. To je poslužilo za čvršću karakterizaciju lika.

Urednica romana je Marina Vujčić. Kolika je njena zasluga u konačnom izgledu teksta?

– S Marinom je čisto zadovoljstvo raditi, zato što razumije pisanje i izvana i iznutra. Kao autorica Marina je sjajna, volim njezine knjige i njezinu poetiku, sposobnost da od tek jedne male ideje stvori sjajan roman. Također, kao urednica Marina je izuzetno predana i strpljiva, kroz tekst prolazi i po nekoliko puta, tako da peglamo detalje filigranskom preciznošću. Ovo je moja druga knjiga koju je Marina uredila, nekih većih intervencija u tekst nije imala, no one sugestije koje je dala, podigle su roman za najmanje 20 posto.

Pišete li nešto novo?

– Trenutno se odmaram od »Pacijenta«, a početkom iduće godine se vraćam pisanju. Dovršit ću zbirku kratkih priča na kojima radim posljednje tri godine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.