Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. listopada 2019.
Film prema romanu

Zoran Ferić: 'U Hrvatskoj stvarnosti imamo riznicu kriminalističkih priča'

Foto Hrvoje Hodak
Foto Hrvoje Hodak
Autor:
Objavljeno: 9. rujan 2019. u 8:28 2019-09-09T08:28:18+02:00

Nedavno je na prvom Rab Film Festivalu predstavljen dugometražni igrani film »Smrt djevojčice sa žigicama«, koji nastaje prema istoimenom romanu poznatog hrvatskog književnika Zorana Ferića. Film je trenutno u visokoj fazi predprodukcije, a na Rabu su ga predstavili scenaristi Zoran Ferić i Goran Kulenović, koji je ujedno i redatelj filma, te producenti Ivor Hadžiabdić i Antun Bahat. Među potvrđenim imenima glumačke postave nalaze se Ozren Grabarić, Jelena Lopatić i Borko Perić, a s obzirom da produkcijski tim računa i na regionalne fondove postoji mogućnost uključivanja i nekih glumaca iz regionalnog okruženja. S obzirom da je za početak snimanja potrebna atmosfera sumorne jeseni, udarac prve filmske klape »Smrti djevojčice sa žigicama« trebao bi se čuti na Rabu u studenom 2020. godine. Ukoliko se sve bude odvijalo prema planu, rapska premijera mogla bi biti najranije u travnju 2021. godine.

Roman »Smrt djevojčice sa žigicama« crnohumorno je djelo u kojemu je priča o ubojstvu lokalne prostitutke i pokušaju da se otkrije ubojica samo okvir unutar kojeg defiliraju brojni redikuli, a i oni koji su na prvi pogled »sasvim normalni« upleteni su u gomilu bizarnih i neočekivanih događaja. No, koliko god roman bio »pomaknut«, njegov mali otočki svijet poprilično je vjerna preslika groteskne hrvatske stvarnosti u posljednjih petnaestak godina. »Napisao sam mediteranski Twin Peaks, u kojem se ubijaju transvestiti, kradu, pile i na buri suše leševi, istjeruju vragovi, ljudi opće sa duhovima, a sve je začinjeno seksom i humorom.«, kazao je Zoran Ferić s kojim razgovaramo u povodu snimanja filma.

Homofobija na otoku

S Goranom Kulenovićem potpisujete scenarij budućeg »otočnog« trilera. Kakvo je iskustvo pisanja scenarija prema vlastitom djelu?

- Ovom prilikom nisam prvi put pisao scenarij po vlastitome tekstu, ali prvi put se radi o dugometražnom filmu. U prvom redu izuzetno mi je drago što se roman »Smrt djevojčice sa žigicama« tako svidio Goranu Kulenoviću da ga je zamislio kao film. To nije samo zato što je piscu uvijek drago kad se po nekom njegovom romanu snima film, kad vidi svoje riječi u nekom drugom mediju, nego i zato što sam dobio priliku u scenariju ispraviti ono što se meni samome nije sviđalo u tom romanu. Pojasniti neke situacije, nešto drugačije osvijetliti likove i u prvom redu samu priču učiniti transparentnijom budući da se radi o krimiću.

A što se tiče samoga rada, imao sam na početku malo problema s kraćenjem teksta romana jer mi se sve odjednom činilo važno, ali Kulenović i ja smo napravili dobru pripremu. Naime točno smo se na početku dogovorili oko kriminalističkog zapleta i to je postala kičma scenarija, iako u romanu ima nešto manju važnost. A u scenariju smo objasnili i neke mistifikacije koje sam ja u romanu ostavio čitateljima da se sami domisle.

U kom smislu će se film razlikovati od romana?

- U prvom redu u tome što mu je temelj žanrovski. Taj kriminalistički zaplet je u centru i sve je njemu podređeno. U tom smislu, nadam se, film će biti »čistiji« od romana koji ima niz podzapleta. Osim toga, ubacili smo i neke nove motivacijske momente za pojedine likove, aktualizirali ponešto što je u romanu samo spomenuto, a ovdje je dobilo značajniju ulogu, recimo motiv homofobije na otoku.

Roman je objavljen 2002. godine. Jeste li s obzirom na tu vremensku distancu u scenarij unijeli neke nove elemente?

- Naravno, ti novi elementi će, nadam se, biti važna stvar u ovome filmu. A što se tiče vremenske distance od 17 godina ona svakako čini svoje. Kad bi danas pisao ovaj roman, napisao bih ga potpuno drugačije. Sjećam se da sam se još u ono vrijeme kolebao oko strukture romana. Da li napisati kompaktnu, koherentnu fabulu, ili sve raspisati u nekoliko zasebnih priča. Ta forma labavog romana privlačila me je još i onda, ali sam se ipak odlučio za kompaktnu fabulu jer se ipak radilo o nekom kriminalističkom zapletu. Da je bilo drugačije, danas bismo snimali omnibus. To je bio moj prvi roman i ispalo je zapravo nešto između, kompaktni zaplet s puno manjih podzapleta koji se prepliću. Moj posljednji roman, »Na osami blizu mora«, rađen je kao omnibus, a roman koji će nadam se uskoro izaći, »Putujuće kazalište«, također se sastoji od sedam relativno autonomnih priča.

Žanrovski film

Na konferenciji za novinare kazali ste da što je u hrvatskom društvu više kriminala manje ga je na filmu. Kako to objašnjavate?

- U povodu scenarija za »Djevojčicu sa žigicama« nekoliko je puta spomenuto da se radi o žanrovskom filmu, krimiću, koji nije čest u hrvatskoj kinematografiji. A budući da je kod nas kriminala puno, i previše, ta disproporcija čudi. Pogotovo ako imamo u vidu da film, kao i svaka umjetnost, ipak nekako odgovara na zahtjeve suvremenosti, pokušava ju prikazati, analizirati, kritički se odnositi prema njoj. Po svoj prilici oni kuji pišu scenarije ili režiraju filmove pomalo zaziru od čistoga žanra jer ga ne smatraju umjetničkim, nego čistom zabavom. Isto se odnosi i na strukture koje financijski podupiru filmove. Meni se pak čini da krimić danas i u engleskoj i skandinavskoj kinematografiji polako postaje socijalna drama. Neka naročita vrsta socijalne priče koja uključuje specifičan krimi-zaplet, ali ne služi samo zabavi, nego postavlja neka ozbiljna društvena pitanja. Recimo o integraciji izbjeglica, homofobiji, odnosu prema ženama... A mi danas u hrvatskoj stvarnosti imamo pravu riznicu kojekakvih kriminalističkih priča koje su ujedno i jedan od naših najaktualnijih društvenih problema. Korupcija, privatizacija, opća nesigurnost, neofašizam, izbjegličke rute, droga, militantni nacionalizam, homofobija. Sve to, manje-više, još čeka da bude snimljeno.

Vezano uz »Smrt djevojčice sa žigicama« rekli ste da ste napisali »mediteranski Twin Peaks«. Na koji način vam je u tom pogledu Rab bio inspirativan? Ima li ta vaša dugogodišnja »ljetna oaza« i svoju mračnu stranu?

- Mislim da svačija - mediteranska, slavonska ili lička ljetna oaza, ili zavičaj, imaju svoju mračnu stranu. Ja sam upotrijebio Rab jer sam ga upoznao, ali ovaj otok u romanu zapravo predstavlja metaforu cijele Hrvatske u jednom naročito gadnom periodu, a to su rane devedesete, početak rata. No, ja to ne bih nazvao samo mračnom stranom, nego nekom vrstom naličja, a svaki grad, kao i svako malo mjesto ima svoje naličje. Ako želimo kao pisci, ili kao scenaristi i redatelji, prodrijeti dublje u živote svojih likova, moramo osvijetliti i to naličje. Goran Kulenović je jako dobro prepoznao u romanu tu namjeru, pa smo u tom smislu i pisali scenarij.

Moram reći da jako vilim Rab i moja kritičnost je uvjetovana osnovnim zakonima literature, ili umjetnosti ako hoćete. Mi smo kao kirurzi, režemo da bismo spasili. Seciramo da bismo saznali. Jedan od ruskih avangardista, ne sjećam se više koji, možda Harms, rekao je da mu je sudbina negirati ono što u životu najviše voli. Takva nam je svima sudbina kad ogreznemo u nešto kao umjetnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.