Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
14. studenoga 2018.
Oproštaj

'Uvijek je tužno kad divovi odlaze': O odnosu Nedjeljka Fabrija i Rijeke

Nedjeljko Fabrio pokazuje tekst na ploči na rodnoj kući Ivana pl. Zajca, kojem je autor / NL arhiva
Nedjeljko Fabrio pokazuje tekst na ploči na rodnoj kući Ivana pl. Zajca, kojem je autor / NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 13. kolovoz 2018. u 20:15 2018-08-13T20:15:00+02:00

Žao mi je što je otišao u tišini, bez nečega poput završne bovijevske geste, uz umjetničko-medijski krešendo. Ali bit će da to od njega nisam trebao ni očekivati. To je Fabrio, Riječanin građanskih manira, klasičnoga garda, odmjeren, cizeliran u osobnom nastupu i književnoj rečenici – Velid Đekić

U povodu odlaska Nedjeljka Fabrija, naši sugovornici iznose razmišljanja o odnosu ovog pisca i Rijeke.

Riječanin građanskih manira

Velid Đekić, istraživač riječke povijesti i kulture:– Uvijek je tužno kada divovi odlaze, iza njih ostaju cijeli svemiri praznina koje nije moguće popuniti. Znam, istina je kada se kaže da je svaki čovjek svemir, ali istina je i to da nisu svi svemiri istih dimenzija. Moje poznanstvo s Fabrijem uglavnom se ograničavalo na njegove tekstove. Znali smo se tu i tamo susresti, uz trenutke srdačnosti, ali bit će da intuitivno nisam htio miješati osobu i njegov rad, pa smo uvijek, sada i zauvijek, ostali na nekoj vrsti osobne distance. Možda i zato što sam njegov rad poštovao, a ujedno bivao svjestan da ne naliježe u cijelosti na moja očekivanja.Upoznao sam ga preko ranih kratkih proza i one su mi se uvijek činile modernije, bliže, time i čitateljski zanimljivije od tzv. velikih povijesnih romana kojima se obratio gradu, odnosno otkrio grad u sebi. Problem s govorom o važnim povijesnim temama najčešće je u tomu što uključuje književne likove koji imaju zadaću predstavljanja određene ideje, pa su na tom tragu reprezentanti većih istina, što im posljedično smanjuje uvjerljivost kao pojedinačnih osoba. Mislim da se Fabrio zdušno trudio da njegovi književni likovi ne ostavljaju dojam konstrukta, plastičnog tkiva, bivajući svjestan težine izazova. Nekad je u tomu uspijevao više, nekad možda manje, ali je od toga vjerojatno važnije što je u svojim povijesnim romanima svjesno otvorio dotad zaobilažena tematska područja, dijelom naravno ploveći na općem valu zatopljivanja društvene klime koja je omogućila otvaranje novih tema, uz fabrijevske učinke koji se danas smatraju kamenima međašima.
Žao mi je što je otišao u tišini, bez nečega poput završne bovijevske geste, uz umjetničko-medijski krešendo. Ali bit će da to od njega nisam trebao ni očekivati. To je Fabrio, Riječanin građanskih manira, klasičnoga garda, odmjeren, cizeliran u osobnom nastupu i književnoj rečenici. Hm, jedan od uistinu posljednjih takvih, što ga danas čini još rjeđom pojavom, čime je gubitak veći. Rekoh, tužno je kada divovi odlaze.

Bio je i ostao čovjek kazališta

Igor Žic, predsjednik riječkog ogranka DHK-a i glavni urednik »Književne Rijeke«: – Vrlo je neobičan moj odnos prema Fabriju, kao i njegov prema meni i mojoj obitelji! On je počeo dolaziti 1948./1949. u riječko Kazalište, dok je intendant bio Ivo Žic-Klačić, moj djed. Potom se i družio s mojim djedom, tijekom šezdesetih godina, a napisao je i relativno negativan tekst o njemu 2006., osvrćući se na njegovu dramu »Plamen pod bedemima«, koja je bila izvedena 1947. u Rijeci. Preko mog djeda smo Fabrio i ja bili neobično povezani, u plesu povijesnih sjenki. Druga veza bio je Ivo Marendić, legendarni riječki grafički urednik, koji je uredio više od 600 knjiga i brojeva časopisa (naročito Dometa).Fabrio je bio Marendićev prvi, a ja posljednji prijatelj. Oni su se družili tijekom Fabrijeva odrastanja i školovanja u poslijeratnoj Rijeci, a ja negdje od 1988. do njegove smrti 2004. Ivo Marendić bio je suština onoga što je Fabrio cijeli život pokušavao uhvatiti na stranicama svojih romana – sudar hrvatske vitalnosti i talijanske rafiniranosti; energija i žestina nasuprot dekadencije i lamentiranja. Praizvedba Fabrijevog (i Gašparovićevog i Parovog!) »Vježbanja života« bila je 27. veljače 1990. godine u riječkom Kazalištu. Veliki komad riječke povijesti u trenutku nestajanja Jugoslavije.»Vježbanje života« vrhunac je karijere Nedjeljka Fabrija, jer je njegova književnost postala najednom tako živa i blistava, tako uronjena u duh vremena, kroz prikaz povijesnih lomova, u vremenu povijesnih lomova. Rijeka je napokon našla i pravu formu i pravog autora da opiše svu operetnost njene sudbine. Savjet: čitajte njegovu knjigu »Ruža vjetrova« (Zagreb, 2003.), jer su njegovi sjevernojadranski eseji vrlo dobar prikaz složenih književnih odnosa dviju jadranskih obala i inspirativnih kulturnih prožimanja. Ti eseji prethodili su »Vježbanju života«, a svojom rafiniranošću daleko nadilaze roman.I da zaključim, objavio sam svojevremeno dugačak, prilično negativan esej o Fabriju u »Književnoj Rijeci« (br. 3/2006.). Potom smo se nekoliko puta našli u Novom Vinodolskom, gdje je imao vikendicu. Vrlo ugodno smo čavrljali za stolom, jedan nasuprot drugog, iako smo bili međusobno vrlo udaljeni našim duhovnim svjetovima. Bio je – i ostao do kraja! – čovjek kazališta na ključnom mjestu sudara hrvatske i talijanske kulture. Pasatist poput D’Annunzija, no za današnju Rijeku neusporedivo važniji!

Njegova Rijeka i glazba činili su jedan svijet

Diana Grgurić, kulturologinja i muzikologinja: – Propitujući svoj doživljaj Rijeke, odnosno svoje poimanje vlastite osobe u kontekstu grada, shvatila sam da ni jedno ni drugo ne mogu sagledavati odvojeno od glazbe koja, otkada pamtim sebe i spoznajem prostor koji me okružuje, determinira moju percepciju svijeta. Moja je i osobna i profesionalna razvojna putanja neodvojiva od kontinuiteta mojega druženja s glazbom, kao što su i odnosi koje sam tijekom života uspostavljala s ljudima uvijek bili na neki način prožeti i glazbenim medijem. Tako sam u svom životu susrela našeg dragog Nedjeljka Fabrija. Njegova Rijeka, i napose njegova glazba, činili su jedan svijet u kojemu je uživao iskreno i uvijek se nanovo njegovim ljepotama oduševljavao kao malo dijete. Iako je bio svjestan toga da svijet motren kroz glazbenu prizmu lako (ponekad i prelako) u svijesti promatrača zadobiva i neke idealizirane atribute, od takva se pogleda, pa čak i usprkos neminovnosti brojnih sasvim neidiličnih iskustava, nije bio voljan do kraja razdružiti. Glazba je Fabriju pružala jedinstvenu mogućnost apstraktnog nadograđivanja konkretne realnosti, i to takav vid nadogradnje koji ne samo što je upotpunjavao sliku realnoga, već imao i svoj konkretni identitetski učinak na ono što je, kao biće kulture bio i što je kao umjetnik postigao.  

Il nostro eroe dei due mondi/Junak dvaju svjetovaBoris B. Hrovat, književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg i redatelj:– Nedjeljko Fabrio bio je hipersenzibilan čovjek. Vidio je dalje i pronicao pogledom dublje od većine suvremenika – i zato je bio ne samo vrhunski umjetnik, nego i patnik. Patio je, naime, od mučnine: one egzistencijalne, sartreovske, kakva danas uopće više nije »in«. »Drugi – to smo mi«, moglo je biti njegovo implicitno geslo; zato je svaku nepravdu, svaku okrutnost, nasilje i drsku prijevaru osjećao, takoreći, na svojim kostima. »To se događa njima« –  za njega nije bilo etički prihvatljivo. »Što činite najmanjem od moje braće, meni ste učinili.« (Mt 25:31-46; Isusove riječi), novozavjetna je referencija. Ali Nedjeljko Fabrio ne samo što je shvaćao žrtve, te uvijek stajao na njihovoj strani – on je također, na specifičan način, shvaćao i poziciju zlotvora: naime koliko zločinitelj duboko unižava, time što čini, svoju latentnu ljudskost, samu esenciju bića. I jedno i drugo duboko ga je uznemiravalo i potresalo. Što jedno ljudsko biće, u ime apstrakcije kao što je ideologija, može učiniti drugome ljudskom biću, pitanje je (bez odgovora, tek svakodnevno nazočimo novim i sve mahnitijim primjerima) koje je nešto ranije i izravnije postavio logoraš Primo Levi. (Uzgred, treba ga čitati; on je bolje objasnio pravu narav nacifašizma u svome dnevniku-romanu »Se questo e' un uomo« negoli legije pravovjernih tumača »po zadatku«.)Rijeka, taj kompleksni zavičajni grad Nedjeljka Fabrija, dobar je primjer onoga što se može dogoditi kad se ekstremne ideologije sučele na razmjerno malom prostoru. Fabrio je tu imao, kao i obično, sluha za obje strane, te je majstorski predočio »veliku laž« najprije fašističkoga, a potom i komunističkoga režima – naime da Talijani i Hrvati (i drugi »Slavi«) ne mogu zajedno, te ih je zato bolje separirati, što bi bilo neka vrst prilagođena konačnoga rješenja. Tu su i jedni i drugi istinske žrtve globalne manipulacije, te je Nedjeljko Fabrio, upisujući reperkusije makrokozma u realistični mikrokozam svakodnevna (teška) života tzv. malih ljudi – ponovno uspio cjelovito i imparcijalno sagledati fenomenologiju još jednoga povijesnog nasilja. I baš zato što je ono povijesni, a ne fikcijski fenomen – Fabrio osjeća dužnost da o tome piše, iako će ujedno i njegov osjećaj mučnine biti time još jači. Ali nije mogao ni šutjeti, okrenuti glavu na drugu stranu: time bi, osjećao je, propustio svjedočiti, što je glavni zadatak pisca.

Promicatelj riječke književne scene

Milorad Stojević, književnik i sveučilišni profesor:– Izdvojio bih Fabrijevo djelovanje vezano za časopis Riječka revija, koji je svojedobno bio jedan od vodećih hrvatskih književnih časopisa. Tih 1960-ih godina Fabrio je pisao vrlo zanimljive »Apeninske eseje«, a izdvojio bih i njegove recenzije poezije u kojima je iznosio svoja stajališta o generaciji razlogovaca koja stoje i danas. Fabrio je pomogao i oko afirmacije autora okupljenih oko riječkog književnog kruga. Moram spomenuti i časopis Kamov, čiji je Fabrio bio glavni urednik. Časopis je bio originalno koncipiran i u to je vrijeme predstavljao novinu. Spomenuo bih još i Fabrijevu knjigu »Štavljenje štiva«, u kojoj – između ostalog – istražuje veze tršćanskoga književnog i kulturnog kruga sa slavenskim Jugom.

Živjeli smo s Fabrijevim likovima

Drago Crnčević, bivši intendant riječkog Kazališta: – S Fabrijem se znam još od gimnazijskih dana, a zatim smo zajedno i studirali. Surađivali smo i na časopisima Riječka revija i Kamov. S Nedjeljkom Fabrijem dijelim i puno privatnih događanja. Ima još nas živih, njegovih »suboraca« koji bi puno mogli reći o Fabriju. Ja sam jedan od tih svjedoka. Bio sam intendant riječkog Kazališta kad smo u suradnji s Fabrijem, Darkom Gašparovićem, Georgijem Parom, Loredanom Gašparović i s ostatkom ekipe postavili predstavu »Vježbanje života«, što je nešto što se više nikad neće stvoriti. To je veliki spomenik koji će u Rijeci ostati vječno zapamćen kao nešto neponovljivo i lijepo. Zato velika hvala Nelku što je to napisao, a ostalima što su omogućili da se »Vježbanje života« postavi na pozornicu. Ima nas koji smo sadržaj Fabrijeve knjige živjeli od prve do zadnje stranice, suživjeli se s njegovim likovima i njegovom Rijekom. »Vježbanje života« nije bio Fabrijev povratak u Rijeku, jer on zapravo nikad i nije otišao iz Rijeke.

Odlazak »fijumanskog brzog«

Irvin Lukežić, istraživač riječke povijesti:– Čudan je to osjećaj kada odjednom s našega životnoga obzorja nestane bliska i draga nam osoba, koju smo imali sreće poznavati na jedan jednostavan, neposredan i ljudski način, kako to već biva među pravim i istinskim prijateljima. Međutim, još je još čudnije da smrt takve za nas posebne osobe, na koju zapravo nikada nismo, niti možemo biti spremni, ipak ne doživljavamo kao nešto konačno i vječno. I to iz jednostavnoga razloga što njen duh i dalje ostaje nekako dio našega postojanja i našega unutrašnjega svijeta te nam se čini da veza zapravo nije prekinuta, već je, paradoksalno, možda još i intenzivnija negoli ranije, kada je još postojala mogućnost da se ponekad sretnemo, vidimo i podijelimo svoje misli, razmijenimo svoja iskustva, nasmijemo se nečemu, izmjenjujući pokoju zgodnu dosjetku.Teško nam je prihvatiti mogućnost da takvih trenutaka više nikada neće i ne može biti, da se oni više nikada ne mogu ponoviti, osim možda u našim snovima, u kojima nas i pokojnici ponekad znaju pohoditi, te ih ponovno, upravo kao i prije, vidimo pred našim očima kao da su živi. Neobično je zapravo kako naši prijatelji, čak i nakon svog zemaljskoga odlaska, ostaju i dalje živjeti u nama, sve dok i mi sami postojimo i nosimo u sebi vlastitu svijest. Zemaljski lik Nedjeljka Fabrija, njegov osmijeh i njegov blagi glas, kojim je tako lijepo znao pripovijedati, milosti su što ih nijednom smrtniku, nažalost, odsada neće više neći biti moguće stvarno doživjeti. Njegova jedinstvena i neponovljiva osobnost, čiju smo auru vrlo intenzivno osjećali, zauvijek odlazi iz ovoga prolaznoga svijeta, u svijest nesigurnih sjećanja i uspomena, odlazi zauvijek, gubeći se negdje u beskrajnim prostorima svemira i u beskonačnoj tišini vremena. Unatoč toj strašnoj i okrutnoj činjenici, Fabrijev vedri, radoznali i kreativni duh ostaje i dalje prisutan u našim sjećanjima, posebno pak u njegovim djelima, u onome što je ostavio iza sebe kao trajan spomen svoga ovozemaljskoga postojanja, svojih velikih uzleta i spisateljskih traženja vlastitih odgovora na suštinski važna pitanja o sudbini pojedinaca, obitelji i naroda u gradu na Rječini, gradu neobičnoga povijesnoga usuda, koji je upravo zahvaljujući jedinstvenom Fabrijevom romanesknom opusu postao i književno relevantnom temom, prepoznatljivom ne samo u nacionalnom nego i internacionalnom smislu. Zahvaljujući njemu Rijeka je dobila takvu umjetničku elaboraciju i interpretaciju kakva je usporediva s najboljim europskim dostignućima u literaturi dvadesetoga stoljeća. Međutim, nikako ne bi trebalo zaboraviti na Fabrijev izniman doprinos proučavanju hrvatsko-talijanskih književnih veza, njegovu sjajnu esejistiku i kritiku, posebno onu glazbenu, koju je ispisivao s nekom posebno strašću i zadivljujućom erudicijom. Na taj način Fabrio je sebi već sada podigao zavidan kulturni i književni spomenik, i to je onaj dragocjeni neprolazni njegov beletristički i kritički opus, kojemu ćemo se i u budućnosti trebati neprestano vraćati, kao nepresušnim vrelima poticaja i nadahnuća. Njegovo ime i njegovo djelo nedovojivo i zauvijek su povezani s modernim riječkim identitetom ili, bolje rečeno, suvremenim riječkim identitetima, ali podjednako tako i u okvirima naše sveukupne nacionalne kulture, koja je, nažalost, s njegovim odlaskom, izgubila jedno iznimno intelektualno ime, koje teško da ćemo moći na bilo koji način nadoknaditi.Tijekom naših višegodišnjih susreta i prepiski često bismo se znali šaliti s krležijanskom dosjetkom o »fijumanskom brzom«, a sada je, eto, taj naš »fijumanski brzi« otišao negdje u neku beskrajnu daljinu i nikada više se neće vratiti. S tim je legendarnim vlakom otišao jedan dragi čovjek, Veliki Riječanin, naš duhovni brat i suputnik, ostala je velika praznina, žalost i tišina. Rijeka je izgubila jednog od svojih najboljih i najvjernijih sinova, najdarovitijih ljudi od pera, sjajnoga čovjeka i humanista, kritičara, prozaista i dramatičara. Njegovo je srce, u to sam uvjeren, do posljednjega trenutka kucalo za Rijeku, za koju je bio toliko duboko i sudbinski vezan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka