Thomas Glavinic: U Međugorju sam upoznao samo tužne ljude, zainteresirane jedino za vlastiti spas

Hrvatski izdavač – Edicije Božičević – knjigu s temom Međugorja na svim PR materijalima predstavlja kao roman i tako, svjesno ili nesvjesno, obmanjuje domaću javnost jer je riječ o događajima koje su pisac i njegov prijatelj doživjeli 

“Putovanje u ime Gospodnje” roman je hvaljenog i nagrađivanog austrijskog pisca hrvatskih korijena Thomasa Glavinica o čudnom istraživačkom hodočašću u Međugorje dvojice ateista i zaljubljenika u alkohol, slobodu i dobar provod. Ili ipak nije? 

Naime dobar dio ove tvrdnje i dalje stoji, osim jednog segmenta, no moglo bi se reći prilično bitnog: knjiga nije roman, već je putopisni dnevnik ili reportaža o stvarnim događajima koje su autor i njegov prijatelj doživjeli na putovanju u navedeno mjesto hodočašća. 

Problem nastaje kad autorov hrvatski izdavač – Edicije Božičević – objavljuje treću od ukupno devet Glavinicevih knjiga te je na njenom ovitku i u svim PR materijalima opisuje kao roman. Dodatna zanimljivost je i da je Glavinic u Hrvatskoj već govorio o toj knjizi, i to na Sajmu knjiga u Puli prošle godine, iako ona tada još nije bila objavljena, no unatoč tome i dalje se u medijima ponavljala teza da je riječ o romanu. 

Glavinic ovih dana gostuje u Hrvatskoj, točnije u srijedu će u sklopu festivala »KROKODIL« nastupiti u zagrebačkom VIP klubu predstavljajući upravo ovu knjigu te će to biti prigoda da se razjasne nesporazumi. U međuvremenu smo razgovarali s njim putem e-maila, pri čemu su pitanja postavljena kao da je riječ o romanu, koji se čita u posve drugačijem kodu od putopisnih reportaža i dnevnika, pa čak i danas popularnih romansiranih autobiografija. 

Izgubljeni

Naime dok god u nekom djelu postoji i najmanja naznaka fiktivnosti, autor i pripovjedač nisu isti entitet, što znači da su u ovom slučaju Edicije Božičević, svjesno ili nesvjesno, obmanule domaću javnost. 

Jednom ste rekli da je sve opisano u romanu »Putovanje u ime Gospodnje« istina, da se sve o čemu pišete doista dogodilo. Je li to točno i u kojoj mjeri?

– Izgleda da se dogodio velik i loš nesporazum: »Putovanje u ime Gospodnje« NIJE roman. To je samo dnevnik, odnosno reportaža! To je istinita priča o onom što mi se dogodilo tih dana, ništa više i ništa manje. I mogu se samo nadati da hrvatsko izdanje ne govori ništa drugo. 

Što vas je više iznenadilo u vezi s Međugorjem, u negativnom smislu: ljudi koji ga posjećuju, hodočasnici, ili komercijalizacija navodno svetog mjesta?– Prvo. Nije me tamo iznenadilo vidjeti komercijalizaciju, takve se stvari događaju. Ali hodočasnici bez pravog duha hodočasništva su me prilično iznenadili.  Roman je podijeljen u dva segmenta, jedan se događa u Međugorju a drugi u Splitu. Koja je svrha drugog segmenta, gdje upoznajemo neke mutne likove hrvatske tranzicije?– Opet, to nije roman. Te su se stvari doista desile. Ali da, shvaćam zanimljivu paralelu između te dvije vrste ljudi. Obje su, na neki način, izgubljene. Ali tko nije?   

Zbunjeni

Već u prvom odlomku Thomas se proglašava ateistom, ili da se točnije izrazim: nevjernikom u Majku Božju, ali kad se nađe u ozbiljnoj nevolji on ponavlja svoju malu molitvu, a jednom čak izražava želju da u duhovnom smislu bude puno bliži vjernicima. Vjernici bi iz toga mogli izvući potvrdu ateizma kao usamljenog mjesta iz usta samoga ateista.

– Lik Thomasa sam doista ja. Na nesreću! I da, tu se nemam čime obraniti. Ovo je također knjiga o usamljenosti. 

Thomas jednom kaže da se nitko u Međugorju ne smije, da je to mjesto prepuno zbunjenih, uplašenih i sirovih duša. Zašto je to tako?– Mislim da ljudi koje sam tamo upoznao – a to vjerojatno nisu svi ljudi koji idu u Međugorje, no većina – nisu baš ono što sam naučio o kršćanima. Kršćani su navodno otvorenih nazora, zainteresirani za druge ljude, čak i kad ne misle isto, puni ljubavi i tako dalje. Ja sam tamo upoznao samo tužne ljude koji nisu zainteresirani ni za što drugo osim za vlastiti spas. Po mojem mišljenju to nije ono što je Isus tražio. Ali ja nisam Krist i nemam pravo osuđivati ljude. 

Moram vas pitati: što se dogodilo s amfetaminima za koje Thomas kaže da ih ima sa sobom na početku puta?

– Ne sjećam se. Ali koliko se sad mogu prisjetiti bio sam prebolestan da bih ih konzumirao. 

Knjiga je pisana kao dnevnik, jednostavno, linearno, sa samo nekoliko retardacija. Mislite li da bi se priče trebale pisati same od sebe, bez previše autorske intervencije?– Dnevnici, reportaže, trebali bi pričati priču o osobi koja govori. Ne vjerujem u objektivnost. Vidim veliku snagu u subjektivnosti. Ako vam ispričam priču o čudnoj situaciji, ja vam pričam o onome kako sam je ja doživio, kako sam se osjećao – i to je sjajno! Također me zanimaju i životi drugih ljudi, ali ne zato da bih u njihovim neuspjesima tražio neutralnost ili objektivnost. 

  Roman

Vaš hrvatski izdavač već je objavio dva od vaših preostalih osam romana. Što mislite kako će Hrvati reagirati na »Putovanje u ime Gospodnje«?– Nemam ni najmanju predodžbu. Nadam se da će biti zainteresirani!  Već ste jednom govorili o toj knjizi na Sajmu knjiga u Puli, prije nego li je objavljena na hrvatskom jeziku. Kako su tada ljudi reagirali na priču?– Publika nije bila baš tako velika.  Znamo da imate hrvatske korijene, ali na koji način?– Moja majka je Austrijanka a otac Hrvat. Kao dijete provodio sam dosta ljeta u Poreču, Zagrebu, ali i u Bosni, u Tuzli, Mostaru i drugim gradovima. Uvijek sam to volio. Nažalost nikad nisam naučio hrvatski!  Dolazite li još u Hrvatsku?– Nisam bio posljednjih tri do pet godina, ali prije sam znao provesti neke tjedne na Hvaru, Pagu i puno puno tjedana na Krku!  Na čemu sada radite, pišete li o nečemu novom ili samo predstavljate objavljene knjige i skupljate ideje?– Uvijek radim. Barem po malo. Kolumne, reportaže, a pišem i veliki roman koji će mi oduzeti sljedeće dvije do tri godine.

Thomas Glavinic: U Međugorju sam upoznao samo tužne ljude, zainteresirane jedino za vlastiti spas

Izgubljeni

Zbunjeni

&nbsp;&nbsp;Roman

Roman