Ima u tom mom prvom romanu mnogo toga što bi se moglo povezati s mojim danima kad sam se i sam nalazio u tinejdžerskoj dobi, a jasno je da me na to potaknula na neki način i kći Ema koja je upravo završila prvi razred gimnazije. Potičem na razmišljanje djecu i roditelje o ne pretjerano pozitivnoj društvenoj i socijalnoj okolini u kojoj živimo
Autodestrukcija je tih svibanjskih dana, prije nešto više od četvrt stoljeća, urodila plodom. Usijana glava bunt je odlučila, iskazujući na taj način neslaganje s okolinom, profesorima, školom, obitelji, demonstrirati padanjem razreda. Iako su profesori riječke Građevinske škole imali svu želju pomoći zanimljivom i inteligentnom mladiću čiji je potencijal značajno nadilazio to usmjerenje, on je odlučio drugačije – ni prstom neću mrdnuti kako bih ispravio jedinice, padam razred. Odlučeno – učinjeno, treći razred Građevinske ću – ponavljati
– Kažeš da je onaj Frank, onaj što je pao kod nas u Građevinskoj, izdao roman… Ma ne mogu vjerovati – sumnjičavo je vrtjela glavom jedna od Frankovih profesorica iz tog doba. Stvarnost, posebice roman koji je držala u rukama, u to ju je ipak razuvjeravala. Iako, kad se malo bolje prisjetila tog vremena, oduvijek se nekako nadala njegovom uspjehu u životu. Jer padanje razreda bio je plod prkosa, ne gluposti.
Prije nekoliko mjeseci iz tiska je izašao vrlo zanimljivi roman za mlade »Hej, ne želim odrasti«. Autor mu je Robert Frank, dugogodišnji intrigantni novinar Novog lista, danas čelni čovjek službe za odnose s javnošću HNK Rijeke. Posebno je zanimljivo, jer riječ je o osobi bez ikakvog književnog iskustva, da je roman objavio Profil – Mozaik, jedan od najuspješnijih hrvatskih nakladnika koji se u tom segmentu može pohvaliti autorima poput Sanje Pilić, Sanje Polak i Mire Gavrana. Apsolutni dakle vladari hrvatske literarne scene za mlade. Odnosno izdavačka kuća koja itekako bira što objavljuje. Frankovom rukopisu njihov je selektorski tim dao najviše ocjene, tako da je početna tiraža za domaće prilike iznimno visoka – dvije tisuće komada. Nisu pogriješili jer se »Hej, ne želim odrasti« prodaje odlično. Što i ne čudi jer hiperrealistična fabula ne dozvoljava prekid čitanja, sadržaj ne bježi od prokazivanja naših dvoličnosti, destrukcije proizvedene pretvorbenim makinacijama i materijalno raslojenog društva. Progovara Frank u svom literarnom prvijencu i o nepriznavanju različitosti koja na žalost zna rezultirati i suicidom. A sve izneseno adolescentima prihvatljivim, razumljivim rječnikom.
Uvježbao zanat
– Kako sam se odlučio napisati dječji roman… Pa nije na to pitanje baš lako odgovorit jer jasno je da potrebu za pisanjem nosim u sebi. Uostalom, bio sam profesionalni novinar dva desetljeća, tako da sam zanat pisanja mogao itekako uvježbati. No, literatura je ipak nešto mnogo više od toga. Ima u tom mom prvom romanu mnogo toga što bi se moglo povezati s mojim danima kad sam se i sam nalazio u tinejdžerskoj dobi, jasno je da me na to potaknula na neki način i kćer Ema koja je upravo završila prvi razred gimnazije, ali ipak je prije svega riječ o želji da jednim hiperrealističnim rječnikom i slikanjem takvih situacija progovorim o izazovima odrastanja. Želio sam literaturom potaknuti razmišljanje djece i njihovih roditelja o brojnim zamkama baš i ne pretjerano pozitivne društvene, socijalne okoline u kojoj živimo. Teško da ću dobiti odgovor jesam li u tome uspio, bilo bi uostalom prejednostavno, ali i predivno kad bi se to jednim romanom moglo, ali da sam na dobrom putu barem malo presložiti društveni mozaik koji nas okružuje, pokazuje jako dobra prodaja mog romana – istaknuo nam je na početku dugotrajnog razgovora Robert Frank, slojevita, pa i kontroverzna osoba riječke i hrvatske javne scene.
A ta njegova kontroverznost počinje upravo s odlukom o padanju razreda. Otac je shvatio da se u njegovom »mulcu« gomila destruktivna energija, da sve zajedno može eksplodirati i u nekom značajno deformiranijem smislu nego što je to gubitak godine u Građevinskoj. S obzirom da je otac bio vezan uz zametske rukometaše, odlučio je sina maksimalno pritisnuti – rukometom.
– Stari me najprije usmjerio u »Pećine«, gdje je bilo puno većih talenata od mene, poput Alena Bojčića koji je još davne 1986. s loptom izvodio stvari koje sam ponovo vidio tek pojavom Ivana Balića. S pravim treninzima počeo sam na razdjelnici padanja razreda kad sam prešao u »Zamet«. Naprosto tako sam strukturiran – kad u nešto krenem, ne odustajem. Napravit ću sve da dođem do cilja koji si postavljam maksimalno visoko. I ono što je za svih ovih mojih životnih mijena neprijeporna činjenica, ta moja nastojanja uvijek prepoznaju neki dobri ljudi koji me na tom putu maksimalno podržavaju.
»Zamet«, ratište i novinarstvo
A u »Zametu« to je bio Damir Čavlović. Uvidio je kod Franka silan voljni moment. Čavlović je od Franka stvarao rukometaša čiji su zadatak bile obrambene formacije. No, došao je rat, sport je pao u deseti plan, i tada se kod Franka javlja nešto što će ga karakterizirati kroz život – nema li maksimalnih izazova, nema nikakvog zanimanja.
– Kad sam postigao svoj cilj igranja u jednoj od najžešćih svjetskih konkurencija, izgubio sam motiv. Prestao sam igrati sa samo dvadeset godina. U sve što krenem, moram obavljati brzo, iz dana u dan, nikad ne čekam.
A to mu je svakako omogućeno na – ličkom ratištu.
– Sredinom devedesetih, privučen koliko domoljubljem, toliko i avanturom, sudjelovao sam i u Oluji. A u tom vremenu napraviti od nadobudnog mladića staloženog vojnika uspjeli su Svemir Rakar i Tihomir Buterin, prisjeća se.
I nakon rata – novinarstvo! Mada baš ništa do tada nije ukazivalo da Franka privlači pisana riječ. Ali istraživanje nepoznatog jače je od svega. Sredinom devedesetih tisak je naime bio u silnoj ekspanziji. Prodaja je rasla tako da je Slobodna Dalmacija u Rijeci otvorila dopisništvo. Trebalo je okupiti ekipu, a novinara baš i nije bilo na izbor.
– Sjećam se tog vremena. Da sam imao pojma – nisam. Ali sam, kao uvijek u životu, imao sjajnog mentora. Riječ je o Ivančici Celevskoj, iskusnoj novinarki i urednici. Ono što me pretvorilo u istinskog novinara, bio je poziv da dođem u Novi list jednog od najvećih hrvatskih novinskih urednika svih vremena, Veljka Vičevića.
Spašavanje Rijeke
I onda PR. Frank odlazi u HNK Rijeka gdje postaje voditelj službe za odnose s javnošću i glasnogovornik!
– S Damirom Miškovićem, predsjednikom HNK Rijeka, poznajem se dugi niz godina. Kad je njegov Social sport kupio HNK Rijeku, otišao sam dvaput u Nigeriju napisati priče za Novi list o tome tko je i što radi korporacija koja je spasila »Rijeku« od sigurne propasti. Kasnije, Mišković mi je predložio da zahvaljujući novinarskom iskustvu upravo ja mogu podignuti PR »Rijeke« na viši nivo. Prihvatio sam, opet s istim principom – napraviti to što je bolje moguće – kaže Frank.
Konfuzija? Blagi otklon od »normalnog«? Možda pomalo i sve to, ali ipak – ponajviše strast. I želja za dokazivanjem.
– Književnost? Tek sam počeo, bit će toga još, čitat će se. Nadam se. Već mi je dugo u visokoj fazi razrade jedan politički triler za odrasle, a i nastavak »Hej, ne želim odrasti«, završio je Frank svoju monološko-dijalošku formu koja je trajala danima. Na nekoliko ugostiteljskih terasa, često prekidan razgovorima s poznanicima, ali i ljudima koji su tražili da im – potpiše svoj prvi roman.
