Pregovori s izvornikom: O hrvatskim prijevodima Goldonijevih komedija – naslov je knjige Katje Radoš Perković, Puljanke sa zagrebačkom adresom.

Knjiga se temelji na traduktološkoj analizi hrvatskih prijevoda pet komedija Carla Goldonija: »La locandiera«, »Le baruffe chiozzotte«, »La bottega del caffe«, »I rusteghi« i »Il ventaglio«.

   Prijevodima eminentnih autora poput Ljerke Belan, Frana Čale, Drage Ivaniševića, Ive Tijardovića, Vojmila Rabadana, Nedjeljka Fabrija, Morane Čale i Borisa B. Hrovata supostavlja se nekoliko dramaturških obrada u obliku radnih tekstova za kazališne predstave.

Nedostupni radni tekstovi

Kako je uopće krenula ideja o realizaciji tog djela?

   – Knjiga je nastala na temelju doktorske disertacije koju sam obranila u srpnju 2011., izrađene pod mentorstvom prof. dr. sc. Sanje Roić i doc. dr. sc. Ive Grgić Maroević. Prikupljanje građe, istraživanje i analiza trajali su otprilike četiri godine zato što su radni tekstovi bili gotovo nedostupni, a neki od važnih kazališnih arhiva uništeni tijekom Domovinskog rata, poput osječkoga ili splitskoga.

   Unatoč brojnim pokušajima još uvijek mi nedostaju adaptacija djela »Pjaceta« Ante Jelaske i »Esekerski zaljubljenici« Drage Kekanovića prema prijevodu Frana Čale. To su bile vrlo uspješne predstave i šteta je da nečiji veliki trud u prenošenju i adaptaciji teksta ostane posve zaboravljen. Da ne govorim o tome da bi možda neki novi redatelj/ica mogao ponovno uprizoriti takve prilagodbe.

   Budući da je knjiga izašla dvije godine nakon doktorata, bilo je potrebno unijeti neke izmjene, dodati nove podatke i konačno predstaviti u javnosti rezultate istraživanja.

   Naime, sama traduktološka analiza vjerojatno će biti korisna i intrigantna tek kazališnim i književnim stručnjacima i entuzijastima, ali ono što bi moglo biti zanimljivo široj publici jest popis svih profesionalnih goldonističkih uprizorenja (i nekolicine amaterskih) koji se nalazi na kraju knjige, i koji je dosad samo djelomično postojao u knjigama prof. Čale, našeg nedvojbeno najvećega goldonista i prevoditelja Goldonijevih djela.

   Iako se radi o znanstvenoj monografiji, neskromno mislim da je i grafički vrlo privlačna i zanimljiva, a taj dio dugujem autoru rješenja Vladimiru Fricu. Zahvalna sam i nakladniku »Leykam International«, odnosno glavnoj urednici gospođi Eugeniji Ehgartner što mi je ukazala povjerenje i objavila ovaj moj prvijenac.

Fenomen Tijardović

Način na koji će neki dramski tekst biti preveden ovisi prije svega o odnosu prevoditelja prema tekstu izvornika, ali i o namjeni prijevoda. Što ste u tom istraživanju uočili?

   – Prijevodi dramskih tekstova po svojoj su prirodi dvojaki: poslužit će za uprizorenja, ali mogu imati i puno veću čitateljsku publiku, ako se prijevod objavi. Prevoditeljev pristup prijevodu ovisit će umnogome o tome koja je primarna svrha prijevoda u određenom trenutku. Ako je namijenjen samo uprizorenju, onda su puno češći postupci domestikacije, lokalizacije izvornika na neki domaći prostor ili adaptacije samo nekih aspekata. Takvim postupcima tekst izvornika dobiva novo jezično, prostorno i kulturološko ruho, a publika se lakše identificira sa sadržajima, pa je obično i recepcija bolja.

   Opasnost koja istovremeno vreba je ograničavanje recepcije samo na uži geografski krug unutar kojega je takva identifikacija moguća. Iznimka koja potvrđuje pravilo su Tijardovićeve »Ribarske svađe«, teatrološki fenomen prilagodbe koja je nadišla ne samo okvire Dalmacije u koju je lokalizirana, već i Hrvatske, budući da se taj gotovo fosilizirani adaptirani tekst koristi i u Srbiji, primjerice.

   S druge strane, prijevodi dramskih tekstova namijenjeni čitateljskoj publici nose odgovornost prenošenja izvornika sa svim kulturospecifičnim obilježjima, zahtijevaju veći trud i više znanja, ali zato postaju dio nacionalne prijevodne baštine.

Svidjeti se publici

Na primjerima pet različitih komedija Carla Goldonija izdvajate i specifičnost dramskih tekstova uopće. Jesu li ti tekstovi pojednostavljeni u prevelikoj mjeri samo da bi ih publika lakše i bolje prihvatila?

   – Goldonijeve komedije zaista su važan dio hrvatskoga kazališnog repertoara i neprestano se izvode još od sredine 19. stoljeća. Tijekom te dugogodišnje karijere ukupno je najviše izvođena »Krčmarica« (La locandiera), iako se ne radi o adaptaciji, već o vrsnom prijevodu Drage Ivaniševića. Kao antipod tome, nalaze se već spomenute »Ribarske svađe« Ive Tijardovića.

   Uspoređujući izvornik i adaptaciju utvrdila sam da Tijardović ima znatno više teksta od Goldonijeva izvornika, te da je čak moguće te dodatke klasificirati po skupinama. Njegov prevodilački doprinos zapravo je dijelom koautorstvo s Goldonijem, čega možda redatelji nisu ni bili svjesni. Unatoč toj hibridnosti i ponekoj pogrešci u interpretaciji izvornika, tekst je živ, uspješan, korišten i sedamdeset godina od nastanka, dakle zaista poseban.

   Negdje između ovih krajnosti svrstava se Čalina »Kafetarija«, adaptacija na dubrovački dijalekt, koja je svojedobno (od 1978. do 1987.) bila najveća uspješnica Dubrovačkih ljetnih igara. Nažalost, svojom specifičnošću posve je zasjenila izvrstan tiskani prijevod Ljerke Belan iz 1950. koji je široj publici nepoznat i nikada nije uprizoren.

   U posljednjih nekoliko desetljeća uočljiv je trend pojednostavljivanja građe, odnosno, trivijalizacije, osobito u radnim kazališnim prijevodima namijenjenima isključivo uprizorenju. Primjer toga je prekomjerno i najčešće nepotrebno dodavanje različitih vulgarizama, nepostojećih u izvorniku, kojima se jedino postiže trenutačni komični učinak vrlo niske razine.

   Mnogo je opasnije, međutim, kada se takvim intervencijama zadire, primjerice, u karakterizaciju likova, jer gledatelj dobiva pogrešnu informaciju u odnosu na ono što je autor izvornika želio poručiti. Naravno da je svim ovim postupcima jedina svrha svidjeti se publici, no valjalo bi uvijek nastojati održati određenu umjetničku razinu, pritom ne podcjenjujući inteligenciju publike i spremnost na intelektualni izazov, a ne samo na perolaku razbibrigu.

Istraživački užitak

Pojedini eksperti kažu da je dramske tekstove najteže prevesti.

   – Ne bih rekla, iako nisam kompetentna suditi o tome. Mislim da u svim žanrovima postoje lakši i teži tekstovi za prevoditelje. Mogu jedino potvrditi da ima odličnih tiskanih prijevoda dramskih tekstova koji istovremeno nikako ne funkcioniraju na sceni. Dakle, dobar dramski prijevod morao bi biti glumljiv.

   Koji dio analize Vam je bio najteži?

   – Nakon što sam pronašla građu i prikupila sve podatke, što je neočekivano bilo najteži dio, sama analiza tekstova bila je istraživački užitak.

   Doživljavate li Goldonija još uvijek aktualnim autorom?

   – Apsolutno. Predugo se Goldoniju pristupalo površno i pogrešno, i prečesto se njegova djela etiketiralo kao lagana, u smislu banalna, pitka. Novija kritička istraživanja potvrdila su da je ta imputirana jednostavnost (kao da je to nešto negativno!) samo prividna, i da njegove komedije vrlo često nakon smijeha ostavljaju gorak okus poraza, bilo junaka, bilo nekog ukorijenjenog uvjerenja. Osobito je pogrešno interpretirati njegove reformirane komedije u duhu commedije dell’arte.

   Hoćete li ponoviti tu analizu i s nekim drugim autorom?