Karakaš: U rovovima sanjali poštenu i pravednu državu, a dobili ruglo

Nisam toliko naivan i lud da sad zagovaram oružanu revoluciju, jer revolucija može uspjeti jedino ako je usmjeri svatko prema sebi, ali nešto se definitivno treba učiniti, jer ova zemlja tone ko Titanik

Nevjerojatno svoj, neustrašiv u nastupu, suptilno brutalan u pisanju, on je jedan od ponajboljih hrvatskih novelista uopće. Na biografiji bi mu pozavidio i jedan Hemingway, a mnogotko, vjerojatno, i na rastućoj popularnosti, stjecanoj nepopustljivim uvjerenjima i neodstupanjem od samozadane razine kvalitete pisanja.

  Rođen je u Plašćici kod Brinja, skrasio se u Zagrebu (nakon Splita, Pariza, Londona, Pekinga…), a uz ime Damir krasi ga prezime Karakaš koje se na turski može doslovno prevesti kao »crna obrva«! Trenutačno mu u Zagrebačkom kazalištu mladih igra jednočinka »Snajper«, što je odličan povod za razgovor.

  Kazališnu sezonu ZKM je otvorio tvojim tekstom, dramom Snajper. Zašto baš suradnja sa ZKM-om?    – ZKM je jedno od naših najboljih kazališta, jako priznato i u Europi. Osim toga, to nije kazalište koje služi za zabavu i uveseljavanje publike, nego kazalište koje istražuje i koje svojim predstavama propitkuje vrijeme u kojem živimo.    

Znam o čemu pišem

Na pitanje o čemu drama govori, kazao si da bi, ako moraš na to pitanje odgovoriti između crvenog i zelenog na semaforu, svakako rekao da je to drama o nama. Preformulirajmo onda pitanje: što je Snajperova meta i pogađa li u centar? 

  – Umjetnost nije tu da daje odgovore, ali može postavljati pitanja. A da li moj Snajper pogađa u cilj, treba otići na predstavu i vidjeti.

  Često se sada spominje kako si prvi u ovoj drami progovorio o prešućenoj temi u Hrvatskoj, o djeci branitelja i njihovu nezadovoljstvu društvom? Rezultat je to tvoga htijenja da pomičeš granice pisanja prema onome što još nije napisano?

  – Uvijek pišem o stvarima koje dobro poznajem, a ovu temu također dobro poznajem, jer sam bio dragovoljac Domovinskog rata, otac mi je također bio u uniformi. Moji likovi u ovoj drami dijele sudbinu brojnih građana Hrvatske, to je generacija djece hrvatskih branitelja, koji pored tereta loših i bezizlaznih političko-socijalnih okolnosti, nose i breme Domovinskog rata kroz stradanja svojih roditelja.

  Već samo ime Snajper ima u sebi neku dozu provokacije, neki bunt. Začudno je danas u Hrvatskoj čuti i riječ o buntu. Kao da je »pobuna« neka zaboravljena, anakrona forma društvenog angažmana. Ti očito drugačije postavljaš stvari.

  – Nisam toliko naivan i lud da sad zagovaram oružanu revoluciju, jer revolucija može uspjeti jedino ako je usmjeri svatko prema sebi, ali nešto se definitivno treba učiniti, jer ova zemlja tone ko Titanik. Sjećam se kako smo nekoć u rovovima sanjali poštenu i pravednu državu, a dobili smo ruglo od države, gdje oni koji nas vode, kako kaže lik iz moje drame, nose čarapu više na glavi, nego na nozi.    

Kakav je to čovjek koji se svima sviđa

Reakcije nakon premijere očekivano su bile podijeljene, a ovaj put, čini se, ima znatno više onih kojima se predstava sviđa. Možeš li izdvojiti neke tebi dojmljivije?

  – Uvijek je tako s mojim književnim radovima, ili se nekome sviđaju ili ne, sredine baš i nema. Ali kakav je to i čovjek koji se svima sviđa, a kada mi bude stalo što će svaka šuša misliti o meni, objesit ću se na prvo drvo. I kritike su često oko mojih radova podijeljene, a meni su drage i dobro napisane negativne kritike, ako se iz njih može nešto naučiti i ako nisu lupetanje. A reakcija na predstavu ima doista puno, meni je jedna od dražih ona legendarnog kazališnog redatelja Božidara Violića koji mi je rekao da mu je predstava odlična.

  Jedan si od rijetkih autora koji može isprovocirati oprečne i žestoke reakcije u javnosti? Kako to uspijevaš?

  – Nikad ne razmišljam o tome, ja samo za razliku od mnogih uvijek kažem iskreno ono što mislim, bez obzira da li se to nekome svidjelo ili ne, i pokušavam stvari nazivati pravim imenom. Ja sam pisac koji nije ni u kakvim klanovima, i kako se ono kaže u mome kraju, nisam ni u čijem džepu, tako da mogu slobodno govoriti. Kod pisanja uvijek želim napraviti najbolje što mogu, a smatram da književnost ako je prava ne smije opraštati nikome. Dakle, želim i dalje pisati izmišljene priče koje govore istinu i nikada ne biti zadovoljan s onim što sam uradio, jer sam svjestan da je u svakom poslu opasno biti zadovoljan.

  Među zanimljivijima su neke »rubne« reakcije koje stižu, primjerice, iz Like? Nisu te zaboravili, još ti nisu oprostili Kino Liku? Optužuju te da se sprdaš s rodnim krajem? Smeta li ti to?

  – Ima puno ljudi iz Like koji ne vole film Kino Lika, nije im se svidio i to je u redu, ali ima ih puno iz Like koji jako vole taj film, koji znaju da to nije dokumentarni film, nego igrani i od prvog dana daju mi podršku u mome književnom radu, kupuju moje knjige. A ima i tih ljudi koji nisu ni pročitali knjigu Kino Lika, niti pogledali film, ali svejedno lupetaju, jer su negdje od nekoga nešto o filmu čuli. A ima ih naravno zločestih i iskompleksiranih kao taj don Kaćunko, pa neki moj rođak koji po cijele dane piše komentare protiv mene, da sam mason, komunista, svakojake gluposti i što da o takvoj budali misliš. A taj Kaćunko, to je posebna priča, on me vrijeđa riječnikom nedostojnim za jednog svećenika, pljuje protiv predstave Snajper, a da je nije ni gledao, kao kad je pljuvao protiv filma, a nije ga gledao. Ali, što očekivati od jednog svećenika koji trči po promocijama Nives Celzijus. 

   Plašćica najljepše mjesto na svijetu 

Jesi li bio u Lici nedavno?

  Kad god imam vremena odem u Liku, u Brinje, u svoje selo koje mi je najljepše mjesto na svijetu. Žao mi je kada gledam kako ta mjesta polako propadaju, kako u njima ništa više ne funkcionira osim gostionica i kladionica. Sva ta lička mjesta i gradovi podsjećaju me na one gradove na divljem zapadu koje je zaobišla pruga i ostavljeni su na cjedilu.

  Vratimo se još malo predstavi Snajper. Poznato je da si redovito pratio probe. Zašto? Kakva je to interakcija između tebe i predstave u nastajanju?

Kako ti objašnjavaš da narod voli glazbenu ćirilicu, a čini se ne voli ćirilično pismo?

  – To je posebna priča koju je teško objasniti, veliki Hrvati koje sline na glazbu Cece Ražnjatović, Arkanove udovice, hodaju po tim cajkama, a smeta im ćirilica. Ali ovo u Vukovaru i po drugim mjestima, ma to nije stvar ćirilice, latinice i tih tabli, to je prije svega stvar politike koja ovaj narod truje godinama. To prije svega odgovara HDZ-u koji želi opet doći na vlast, kao da nije dosta što su u ovih dvadeset godina sve živo poharali, pokrali i opustošili. Naravno, odgovara i ovima na vlasti jer tako miču fokus s pravih problema i prikrivaju svoju nesposobnost.       A tvoje cipele? Je li Zagreb definitivan izbor?

  – Krenuo sam kao mali iz tog mog sela Plašćice i napravio stvarno veliki krug. Bio sam u Zagrebu, Splitu, Bordeauxu, Pekingu, Kairu, Parizu, Londonu, i sad sam se ponovno vratio u Zagreb koji sam uvijek posebno volio. Kao klinac volio sam ga i zbog Dinama, jedva sam čekao doći u Zagreb da mogu uživo na neku utakmicu. Ali, eto i taj Dinamo više ne postoji, sve je to postalo biznis i zarada. Uvijek kažem da se danas jedini pravi nogomet igra u ličkoj ligi, gdje moj Sokolac iz Brinja kada je prvi, ne može naprijed jer nema sredstava, a kada je zadnji, ne može ispasti jer nema kamo ispasti, pa dečki igraju iz ljubavi i zadovoljstva, a to je pravi sport. Inače, obitelj mi je u Zagrebu, najstarija kći mi studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Zagreb je zasada definitivan izbor.

  – I kada sam svojedobno radio s velikim talijanskim redateljem Paolom Magellijem predstavu Zagrebački Pentagram koja je 2009. godine dobila sve moguće nagrade, gostovala po Europi i Južnoj Americi, volio sam doći na probu i pratiti taj proces rada. Naime, moj dramski tekst konačno je gotov i uobličen tek kada završi generalna proba. Onda ga još s tim iskustvom s proba, s tim nekim situacijama koje iskrsavaju na pozornici, mogu dodatno obogatiti i učiniti još boljim.

  Neki pisanje smatraju ne-poslom, više zafrkancijom. Kod tebe je suprotno, vrlo se ozbiljno posvećuješ pisanju?

  – Pisanje je jako ozbiljan i težak posao, ja jednu knjigu pišem tri do četiri godine i ništa drugo ne radim, a prije pisanja obavljam brojne pripreme, ponekad kopam i po arhivima. Na žalost, ljudi danas malo čitaju, a kad i čitaju, uglavnom u knjižnicama čitaju nekakva sranja o vampirima, nekakve Nijanse sive, crne, zelene, žute boje. Trebalo bi im puno više ukazivati na kvalitetnu literaturu, ne trebaju čitati moje knjige, ali ima jako kvalitetnih domaćih pisaca, kao što su Robert Perišić, Tatjana Gromača, Gordan Nuhanović, Olja Savičević, Tanja Mravak, Daša Drndić, Roman Simić, Zoran Ferić, Edo Popović, Robert Međurečanin, Josip Mlakić, Zoran Pilić i još mnogi koje treba čitati.    

Kratka priča zahtjevna forma

Reklamiraju te i kao autora jedinog novelističkog triptiha u Hrvata (Kino Lika, Eskimi, Pukovnik Beethoven). Kratke su to, koncizne i jednostavne priče, a te je osobine zapravo najteže postići. Kakvim procesom su nastajale?

  – Kratka priča jako je zahtjevna forma, priču treba znati ispričati, a romane pričati. Jako mi je drago da je ove godine Nobelovu nagradu dobila upravo Alice Munro, sjajna autorica kratkih priča. Kod pisanja svojih priča držim se onog čehovljevskog, da pišem tako da riječima bude usko, a mislima široko, da mi svaka riječ bude na svome mjestu. Ponekad neku priču napišem u tridesetak verzija, dok ne dođem do one prave, a neke priče, kao Cipele iz zbirke Pukovnik Beethoven, pisao sam točno deset godina.

  I gdje su Marinine cipele?

  – Jedan kritičar jako mi je ishvalio tu knjigu, ali je u svojoj kritici otkrio gotovo sve priče i ne volim kada se to radi. Ne volim ni pričati o sadržaju svojih knjiga, ili drama, i uvijek kažem ono što je rekao Harold Pinter kada su ga pitali da im objasni neki svoj rad, a on je rekao: ne mogu opisati ni jednu svoju dramu, to je ono što se dogodilo, to je ono što oni pričaju, to je ono što čine.    

Univerzalni tekstovi

Kako je Snajper prispio do Obale Bjelokosti?

  – Vrlo jednostavno, naš poznati redatelj Ivica Buljan pročitao je tekst Snajper, rekao da bi ga radio u Africi i sad se tekst prevodi na francuski. To je univerzalan tekst, on može funkcionirati u svakom kutku svijeta, jer ono što muči ljude u Lici, ili u Hrvatskoj, muči ljude na raznim mjestima u svijetu.

  Eskimi su prevedeni na arapski. I to je prva hrvatska proza prevedena na arapski. Kako to?

  – Nazvali su me prevoditelji, htjeli raditi neki jezični pomak u njihovoj književnosti, rekli su da je moja proza idealna, preveli priče, pozvali me u Egipat, gdje sam imao brojne književne večeri, u Kairu, Aleksandriji, drugim gradovima. Bio sam i gost na njihovoj televiziji koju gleda četrdesetak miliona ljudi, oni baš i nisu čuli za Hrvatsku, ali kad im spomeneš Tita, pokazuju veliko poštovanje. Inače, moja proza jako je teška za prevođenje, jer ja kada pišem, ne kalkuliram hoće li mi se nešto prevesti ili neće i kako će se to vani percipirati. Rekao mi je iskusni prevoditelj Klaus Olaf da se nikad u životu nije namučio nego kao kada je na njemački prevodio jednu moju priču iz »Kino Like«.

  Koji su daljnji planovi?

  – Izašle su mi nedavno dvije knjige u Češkoj, a uskoro mi u Berlinu izlazi i roman Sjajno mjesto za nesreću, po kojem je u HNK Rijeci igrala i predstava. U tome romanu pišem o Parizu, te između ostaloga i o ovoj novoj Europi, a starim odnosima moći. 