Nepoznanica je zašto »Ladbrokes« nakon prošlogodišnje krive prognoze i ove godine favorizira Murakamija, no zanimljivo je vidjeti koja su imena stavili na ljestvicu nakon njega. Tu su Joyce Carol Oates, Peter Nadas, Ko Un i Alice Munro.
Svake godine sredinom rujna britanska kladionica »Ladbrokes« objavljuje svoju listu favorita Nobelove nagrade za književnost koja će biti dodijeljena u listopadu, a drugu godinu za redom na vrhu njihovog popisa našao se planetarno poznati japanski spisatelj Haruki Murakami.
Američka »šutnja«
Vječni favorit Philip Roth tek je na osmom mjestu, a vječni anti-favorit Thomas Pynchon našao se na desetom mjestu. Ovdje je zanimljivo primijetiti da je zadnje američko pero koje je osvojilo Nobela bilo ono Toni Morrison, i to davne 1993. godine, pa će američka »suša«, ne osvoji li ove godine Nobela Amerikanac ili Amerikanka, trajati punih 20 godina. Odluke Kraljevske švedske akademije rijetko su kada jasne na prvu loptu pa smo lani slavili Moa Yana unatoč kontroverzi koje okružuju njegovo ime, a ponajviše one o njegovoj šutnji što se tiče zločina kineskog komunističkog režima.
Osim već spomenutih pisaca na Ladbrokesovoj listi našli su se i nekadašnji favoriti Milan Kundera i Salman Rushdie. Među Amerikancima su i Cormac McCarthy, Don DeLillo i strašno podcijenjeni Richard Ford, ali i mlade snage poput Jonathana Franzena i Junota Diaza. Što se naših susjeda Talijana tiče tu su ponovo Umberto Eco i Claudio Magris (ali ne i Roberto Saviano), a od Britanaca valja istaknuti Juliana Barnesa, Toma Stopparda, Iana McEwana i miljenicu nagrade Booker Hilary Mantel.
Relevantnost »Ladbrokesove« liste ipak ostaje velika jer su lani – unatoč favoriziranju Murakamija – na nju stavili i Mo Yana koji je nagradu na kraju i osvojio. Hoće li oči Švedske akademije i ove godine biti usmjerene prema Dalekom Istoku ostaje upitno. Njihove odluke često su politički motivirane, a katastrofu iz Fukušime mediji su skoro zaboravili, pa nije rečeno da to nisu učinili i Švedi.
Podvojene kritike
Kritika je, što se Murakamija kao kandidata za Nobela tiče, podvojena. Mnogi hvale njegov magični realizam i seciranje tipično japanske otuđenosti, a njegovi »neprijatelji« optužuju ga za »hipstersko« šarlatanstvo i slabu kontrolu nad vlastitim materijalom.
Teško je odlučiti tko je u pravu jer je Murakami zaista čudna i prevrtljiva biljka koja ponekad šareno procvjeta (»Ljetopis ptice navijalice«), a ponekad u potpunosti podbaci (»Moj slatki Sputnik«). Što se njegove recentne produkcije tiče rijetko tko je uspio provariti trilogiju »1Q84«.
Osim njegovih najvatrenijih fanova tu je knjigu dužu od tisuću stranica koja završava ne odgovorivši ni na jedno od postavljenih pitanja, ozbiljna kritika dočekala na nož. Velika su stoga očekivanja koja prate objavu prijevoda njegovog novog romana »Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća« koja je već sada bestseller u Japanu.
Sam Murakami, barem po njegovim riječima, kaže da ne bi volio osvojiti Nobela jer bi to značilo da je kao pisac »gotov«. Radi li se ovdje o lažnoj skromnosti teško je reći, a je li Murakami zaista »gotov« doznat ćemo tek u listopadu.
