U proteklim desetljećima bio sam u stabilnom braku s novinarstvom, ali sam ponešto flertovao i s književnošću. Sada kako se moje vrijeme ubrzava, kako se zgušnjava, flert sa književnošću čini mi se, dovest će do razvoda od novinarstva. Jesam li zbog toga preljubnik? Ako jesam, neka mi bude oprošteno
Nakon što je na osječkom Pedagoškom fakultetu diplomirao književnosti, uređivao je književni časopis »Revija«, a onda ga je, kako sam slikovito kaže, »povukla bujica novinarstva«. Iako ga ta bujica još uvijek nosi, Drago Hedl odlučio joj se nakratko oduprijeti i vratiti se prvoj ljubavi – književnosti. Rezultat toga njegov je prvi roman »Donjodravska obala«, objavljen u izdanju izdavačke kuće »Ljevak«.
– Donjodravska obala ulica je u kojoj sam proveo prvih dvadeset godina života. Mogu reći najljepših dvadeset godina. Događaji iz mog djetinjstva, moji vršnjaci i ljudi koji su u njima sudjelovali – galerija likova na kakvoj bi mi pozavidio i Márquez – živjeli su u meni cijelo vrijeme. Ostali su i kad sam nakon dvadesete napustio Donjodravsku i preselio u drugi dio Osijeka. Zapravo, tek su tada započeli svoj stvarni život.
Tvrde godine
Nebrojeno sam se puta prisjećao nekih događaja, nekih epizoda, od kojih bi svaka bila solidna potka za roman. Sve je to sazrijevalo, ključalo u meni i brusilo se i znao sam da će, kad-tad doći do »velikog praska« iz kojeg će nastati moj mali svemir kojeg sam sada gurnuo u tvrde korice.
– Naslušao sam se tih gluposti o jugonostalgiji. Ako ste nostalgični, odmah ste jugonostalgični. Onima koji me tako doživljavaju te su dvije riječi, očito, sinonimi i bilo bi ludo gubiti vrijeme u pokušaju da ih razuvjerite. Ali tko nije nostalgičan za djetinjstvom, za mladošću, neka prvi baci kamen. Ako je vaše djetinjstvo, vaša mladost, protekla u državi koja se zvala Jugoslavija, jeste li zbog nostalgije prema djetinjstvu, prema mladosti, jeste li zbog toga jugonostalgičar? Unatoč tvrdom vremenu u kojem je proteklo moje rano djetinjstvo, unatoč činjenici da i sâm potječem iz “obilježene obitelji”, ono je toplo gnijezdo, oaza sigurnosti, prostor radosti i bezbrižnosti. Tako se u romanu osjeća i dječačić Dado, moj alter ego kako je to zgodno primijetila kritičarka Jagna Pogačnik.
Pa ipak nije riječ o čisto biografskom romanu. Na zagrebačkoj promociji kazali ste da su u njemu stvarne činjenice samo temelj, a na njima je izgrađena fikcija koja ih je nadrasla?
– Mogao bih reći da je, kao i kod gradnje kuće, najvažniji temelj. Ne vidite ga, ali postoji. Pod zemljom je, ali je važan, pa ako ga loše postavite sve će se srušiti. U Donjodravskoj obali mnogo je biografskog i to je temelj romana. Sve ono što je nad zemljom, a to uglavnom vidimo, fikcija je. No, teško bih izgradio tu fikciju, da nije bilo temelja na kojem sam je sazdao.
Koliko je kroz tu priču smještenu u 50-te godine prošlog stoljeća, o osječkoj obitelji koja ne može pobjeći od sudbine jer je obilježena njemačkim podrijetlom, zapravo ispričana priča o današnjim obiteljima koje su isto tako »obilježene« i plaćaju za grijehe koje nisu počinili i za ono što nisu krive, samo zato što pripadaju određenom narodu?
– Iza ratova račun često plaćaju i oni koji nisu napravili ceh. Biti na strani poraženih, nositi taj križ, taj biljeg, tu hipoteku, biti na taj način žigosan – osnovna je tema kojom se bavi »Donjodravska obala«. Ispričao sam je kroz vizuru dječačkih očiju, dečkića koji ulazi u život, otkriva svijet. Čini mu se beskrajno lijep i izazovan. Ali postupno shvaća da taj svijet i nije baš takav, bar ne za sve, ne za njegovu obitelj.
Novinar i književnik
Knjiga se može različito iščitavati – kao kronika obitelji i grada, u kojoj je ideologija u drugom planu, potisnuta na marginu, ali, s druge strane, kao politički roman koji snažno govori o nepravdi jednog sustava. Koji je pristup bliži onome što ste romanom željeli reći?
– Roman je i jedno i drugo. Bar ga tako ja vidim. On jest obiteljska kronika, ali ta kronika teče u vremenu itekako obilježenom ideologijom. Pedesete godine prošlog stoljeća bile su vrlo tvrde, ne samo za ratne gubitnike, već i za dio ratnih pobjednika. Protivnici vladajuće ideologije, ili bolje rečeno oni koji nisu shvatili da politika u trenu zasvira drugačiju glazbu, a da oni još tancaju po taktovima stare (sukob Tito – Staljin), punili su Goli otok. U tom turbulentnom, smutnom vremenu, stanovnici Donjodravske obale žive svoje male, obične živote, ali i njih udara opaki rep ideologije. Miču mu se s puta, bježe, ali ih on sustiže.
Nakon što ste desetljećima živjeli život novinara, sada ste nakratko usporedo živjeli i život književnika. Koji je od ta dva života danas u Hrvatskoj teži?
– Težak je i jedan i drugi. Kad čitam sve te komentare po kojekakvim forumima što ljudi misle o novinarima, samo bi luđak imao želju ući u takvu profesiju. Iako i među nama ima svašta, jer živimo u društvu na čiju je površinu isplivao sav mulj i talog, novinarstvo je časna profesija. Teška, iscrpljujuća. Lako vas može razoriti, uništiti, lako gubite prijatelje i poznanstva, a stječete neprijatelje i mnogo je onih koji vas žele vidjeti na podu.
Ni život književnika nije lak. Najteža je međutim kombinacija, danas toliko česta, da u tijelu jedne osobe živi i novinar i književnik. Novinar ga prehranjuje, a književnik od tih skromnih obroka jedva ostaje na životu.
Za rad na ovoj knjizi dobili ste stipendiju Ministarstva kulture. Koliko su uopće danas u Hrvatskoj književnici »na cijeni« i koliko ih država podržava?
– Ne znam može li itko danas u Hrvatskoj živjeti objavljujući knjige. Malo tržište, male naklade, otužne čitalačke navike stanovništva mizerni honorari… Stipendije Ministarstva kulture hvale su vrijedne, no daleko od onoga koliko, primjerice, država pomaže poljoprivrednike. A oni i dalje nezadovoljni. Nešto baš nije bilo pisaca na cesti da vozilima od više desetaka tisuća eura blokiraju promet u državi jer su nezadovoljni koliko im država pomaže. Pisci bi, eventualno, s obzirom na svoj društveni status, mogli blokirati ceste biciklima i ponekim pretpotopnim automobilom. A to, za razliku od onih grdosija od 50 ili više tisuća eura kakve na ceste istjeraju seljaci, i nisu neke prepreke…
Putnik kroz vrijeme
Kako funkcionira taj Vaš paralelni život novinara i književnika i, kada biste sada birali, koji bi od ta dva života odabrali?
– Publicistika je specifična, u njoj mašta, za razliku od literature, ne smije biti saveznik. Samo činjenice i njihova objektivna interpretacija. Knjiga u Glavašu opsežna je i višeslojna. Ona ne govori samo o ratnim zločinima, već oslikava vrijeme i okolnosti u kojima su se takvi zločini mogli dogoditi. Nastojao sam, kroz niz primjera, oslikati i psihološki lik glavnog, nažalost negativnog lika, knjige. I galeriju likova oko njega, na čijim su rukama također tragovi krvi. Knjiga je proglašena najboljim publicističkim djelom u 2010. godini. Možda je ovdje prilika da ponovim nešto što sam u vezi s Glavašem već više puta rekao, kad su me pitali je li mi drago što je završio u zatvoru. Rekao sam, a ponavljam i sada: Ta je činjenica posve irelevantna. Meni je samo drago – i trijumf je u tome a ne u činjenici što je on u zatvoru – da je sudski pravorijek potvrdio ono o čemu sam pisao dok je Glavaš bio na vrhuncu moći. Ja ga nisam “udarao” kad je pao, nego dok je bio snažan i uspravan. I umalo sam ja završio na podu, jer su me on i njegovi proglašavali patološkom ličnošću, koja lažima i fikcijama širi neistine i blati nevina čovjeka. Odatle vjerojatno i potječe ona oznaka “kontroverzni novinar i reporter”.
– Hajde da pokušam biti slikovit i duhovit: to je kao kad istovremeno imate i suprugu i ljubavnicu. Nije lako, mada na trenutke može biti zabavno, ali se na kraju ipak morate odlučiti. U proteklim desetljećima bio sam u stabilnom braku s novinarstvom, ali sam ponešto flertovao i s književnošću. Sada, kako se moje vrijeme ubrzava, kako se zgušnjava, flert sa književnošću čini mi se, dovest će do razvoda od novinarstva. Jesam li zbog toga preljubnik? Ako jesam, neka mi bude oprošteno, mada u godinama koje nosim na leđima takve odluke nisu jednostavne.
A u drugom životu vjerojatno niti jedan. Odabrao bih život šumara, iz klasičnih ruskih romana i pokušao živjeti u ritmu prirode. Pratiti kako se život rađa, buja, stasa, gasi i umire. I kako se ti ciklusi ponavljaju. U proljeće šuma lista, zimi je gola. Između toga milijun je slika, dragocjenih, neponovljivih. Na sve strane pršti život. Sve to promicalo je i tek me sporadično doticalo, jer me kontaminiralo novinarstvo, jer sam upijao svu gorčinu, sve nepravde, sve užase i drame ljudi i vremena o kojem sam pisao. Ali tog je otrova pod kožom toliko da ga je ostalo za još nekoliko života. I bojim se da ga ni svježi šumski zrak, ni sav ozon, ne može isprati.
Književni rad počeli ste na neki način zbirkom kratkih priča »Smijeh na kiši«, objavljenom 1969. godine, a onda ste 1984. godine napisali »Osječku slikovnicu«. Riječ je o kronici Osijeka onakvoj kakvu je, čulo se na promociji Vaše knjige u Zagrebu, o Zagrebu napisao Tenžera. Tada ste već zagazili u novinarske vode. Koliko je u toj knjizi ostalo Drage Hedla književnika, a koliko je u njoj već novinar?
– Tenžera je mnogima, pa tako i meni, nedostižan uzor i koliko god može laskati usporedba s njim, »Osječka slikovnica« daleko je iza njegovih literarnih dosega. Nastala je u vrijeme kad sam iz mirnih literarnih voda (bio sam urednik književnog časopisa »Revija«) zakoračio u novinarske bujice i vrtloge. »Osječka slikovnica« rođena je u novinama, kao tjedni esej koji je izlazio dvije-tri godine. Kasnije sam sabrao te tekstove i objavio ih u knjizi. Izašla su tri izdanja, prodala se u više od tri tisuće primjeraka. Bila je to moja želja, da uz novinarstvo, koliko-toliko ostanem i u književnosti. Ali novinarstvo je brza, divlja rijeka i kad vas ta matica ponese, odvuče vas cijelog.
»Osječka slikovnica«, najavljeno je, mogla bi dobiti i svoj nastavak, 25 godina kasnije.
– »Osječkoj slikovnici« svakako ću se vratiti kako bih sliku ondašnjeg grada spojio sa sadašnjom. Puno se toga promijenio. Promijenio sam se naravno i ja. Dvadeset i pet godina trećina je jednog solidnog životnog trajanja. Sad kad sam duboko zagazio u posljednju trećinu, drugačije gledam na stvari nego kad sam bio u prvoj ili drugoj. Povratak »Osječkoj slikovnici« bit će zato povratak gradu koji se mijenjao jednako kao i njegov kroničar.
Ali u glavi mi je novi roman, svojevrsni, uvjetno rečeno, nastavak »Donjodravske obale«. Bit će to roman o zabludama, roman o čovjeku koji želi nastaviti prekinute priče iz slatkih godina mladosti, pa u zrelim godinama traži one koji su obilježili njegovu mladost i prva iskustva, ne bi li sve to nastavio. Riječ je o zabludi, iluziji, što na kraju shvaća i glavni junak. Ali nije li život pun zabluda i iluzija, pun prekinutih priča koje pokušavamo dovršiti, rijetko kad uspijevajući? Cijeli je život, na kraju, jedna nedovršena priča. No, za razliku od »Donjodravske obale«, prostorno skučene u jednu ulicu s ruba grada, ovo će biti »roman ceste«, ne samo kroz prostor već i kroz vrijeme.
_____________________________
Film u bunkeru
– Igrana su mi tri dramska teksta i jedno sam vrijeme plivao u tim vodama. Prijatelji koji su pročitali »Donjodravsku obalu« kažu da roman ima dramaturški potencijal. Možda bi mogao doživjeti kazališno uprizorenje, možda bi se dao napraviti kakav film ili tv-serija. Ali pustimo ga da svoje prve dane provede među koricama knjige. Kad vidim što će o njemu reći kritika – a prvi su glasovi više nego dobri – i kako će biti primljen kod čitatelja, razmišljat ću može li roman dobiti još koji život – u kazalištu, na filmu, televiziji…
Filmske scenarije ste pisali i bili su nagrađivani?
– Vrlo sam ponosan na film »Vukovar – posljednji rez«, ali i vrlo tužan što nikada nije prikazan na nacionalnoj televiziji. Napravili smo vrlo pošten film i užasnu vukovarsku tragediju ispričali u 105 minuta, a da sami o njoj nismo rekli ni riječi. Govorili su sudionici: oni koju su branili taj izmučeni, herojski grad, ali i oni koji su ga napadali. Govorili su političari, vojni zapovjednici, žrtve, svjedoci…
Film je trebao biti prikazan na Hrvatskoj televiziji, otkupljen je, ali je ostao u bunkeru. Nekome se očito nije svidio uvod, koji također nije stav autora, već onih koji su pisali uvertiru u tu tragediju. Od Merčepa, do Brane Crnčevića i drugih. Taj uvod naravno, ne može opravdati niti umanjiti užas krvavog vukovarskog finala, ali je bitan za kontekst cijele priče, za njenu zaokruženost. Međutim, nekima se očito nije svidio.
_____________________________
Žuti vrtuljak
– Knjigu »Žuti vrtuljak« napisao sam u vrijeme kad je moj sin Matija, danas ozbiljni znanstvenik, doktor biokemije koji radi na američkom sveučilištu Yaleu, bio predškolsko dijete. Razmišljajući o pričama koje bih mu pričao, u glavi sam slagao priče i rodilo ih se petnaestak. A kako je on bio neobično bistro dijete i nije mu se moglo podvaliti bilo što, mislio sam da bi ga više zanimale duhovite priče, s blagom dozom avanturizma, prije nego bajke ili basne. Tako je nastao »Žuti vrtuljak«, knjiga koja je prodana u sedam tisuća primjeraka.
_____________________________
Književnost dijeli sudbinu naroda
Roman “Donjodravska obala”, naglašeno je na predstavljanju, vrlo važna i za suvremenu osječku književnost. Gdje je danas osječka, i općenito slavonska knjićevnost u Hrvatskoj?
_ Osječka literarna scena ima otprilike podjednak položaj u hrvatskoj književnosti, kakav je i položaj Osijeka u Hrvatskoj. Ili je za pola koraka ispred toga. Ipak, ta sredina iznjedrila je posljednjih desetljeća nekoliko imena koja su ostavila dubljeg ili plićeg traga u hrvatskoj književnosti, od Stjepana Tomaša, Josipa Cvenića, Gorana Rema, Delimira Rešickog, Nenada Rizvanovića, Davora Špišića, Ivane Šojat Kuči…
Gdje je danas hrvatska književnost i koji su Vaši književni ‘favoriti’ u nacionalnoj, a koji u svjetskoj književnosti?
Hrvatska književnost dijeli sudbinu književnosti malih naroda, što nipošto ne znači da u njoj nema velikih imena. U središtu je Krleža, bar ja tako vidim stvari. Što se pak suvremenika tiče, središnja je točka književni genij Miljenka Jergovića. Tu su i meni dragi feralovci – svaki na svoj način – Ivančić, Dežulović, Lucić, Ivica Đikić. Naravno i Ante Tomić. Rado čitam i Zorana Ferića. Što se pak svjetske literature tiče, mnogo je imena od Orhana Pamuka do Milana Kundere. Kad je o Pamuku riječ ne pamtim da me ijedna knjiga toliko snažno držala, dugo, dugo nakon što sam je pročitao kao njegov Muzej nevinosti. Možda tek Kunderina Nepodnošljiva lakoća postojanja.
