ZAGREB Nakon nagrađivanog romana »Karnera« istaknuti crnogorski književnik Milorad Popović predstavio je prošloga tjedna u Zagrebu svoj drugi roman »Čovjek bez lica« koji je, kao i njegov romaneskni prvijenac, objavila izdavačka kuća Fraktura. U novom Popovićevom romanu njegov urednik i izdavač Seid Serdarević vidi iskorak u odnosu na sjajnog »Karneru«, kako na narativnom planu, tako i na gradnji likova i fabularnoj strukturi.

Kako Serdarević ističe, »Čovjek bez lica« moćna je freska galerije likova koja oslikava sudbinu jedne zemlje koja je »u stalnome raskoraku između grandece kojoj teži i za koju misli da joj po svemu pripada, i vlastite malešnosti, odnosno podložnosti volji većih nacija«, kako je to primijetio kritičar Ivica Ivanišević.

Tajni životi

Kada upravo na dan antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, on i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo.

Ovo je kratki siže »Čovjeka bez lica« u kojem je, ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Popović napisao – smatra izdavač – najveći špijunski roman naših dana. To je priča o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o 20. stoljeću u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja.

Promatrajući knjigu kao rekonstrukciju društveno-političkog sustava, politički novinar i komentator Boris Rašeta ovaj roman u čijem su fokusu tajne službe, uspređuje s filmom Živka Nikolića »U ime naroda« koji je bio brutalna kritika tajne policije u bivšem sustavu, ali i njemačkim oskarovcem – »Životom drugih« Floriana Henckela von Donnersmarcka.

Tri kruga

– Pisao sam o stvarima koje poznajem i koje me opsesivno zanimaju, jednostavno je komentirao odabir teme Popović, kazavši da mu se plan za roman kretao u tri koncentrična kruga. Prvi i najvažniji je ideologija, odnosno komunizam čija je tragedija začeta u nemogućoj namjeri da mijenja ljudsku prirodu. Drugi tematski krug je emigracija čiji je pomaknuti ugao gledanja pisac upoznao devedesetih i treća je tema misterij Crne Gore koja živi u stalnoj zabludi, imajući nerealnu sliku o svojoj veličini i važnosti.

Popović je taj misterij pokušao rasvijetliti kroz tri generacije, djeda – emigranta i nacionalista, oca – idealista, komunista i konfidenta te sina – intelektualca i dekadenta. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana autor je ocrtao povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.