»Beara«, nažalost, nije priča o čuvenom vrataru Hajduka i Zvezde Vladimiru Beari, već dokumentaristički roman o njegovom rođaku, pukovniku Ljubiši Beari, jednom od najvećih krivaca za nezapamćeni masakr u Srebrenici i okolnim mjestima, nasilnu smrt oko osam tisuća muslimanskih muškaraca. Knjiga je doprinos u borbi protiv zla, pitanje je samo ima li onih koji će tu priču čuti
Iako poznatiji po odličnim romanima (»Cirkus Columbia«, 2003., »Sanjao sam slonove«, 2011. i »Ponavljanje«, 2014.) Ivica Đikić na književnoj je sceni Hrvatske i susjednih nam zemalja itekako poznat i kao novinar te vrsni publicist (»Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića«, 2004., »Gotovina, stvarnost i mit«, 2010, »Šarik Tara: Život«, 2013 – koautor sa Davorom Krilom i Borisom Pavelićem), a njegovo najnovije djelo taj će ugled dodatno ojačati i, nedvojbeno je, biti vrlo čitano u Srbiji te Bosni i Hercegovini.
»Beara«, nažalost, nije priča o čuvenom vrataru Hajduka i Zvezde Vladimiru Beari, već dokumentaristički roman o njegovom rođaku, pukovniku Ljubiši Beari, jednom od najvećih krivaca za nezapamćeni masakr u Srebrenici i okolnim mjestima, nasilnu smrt oko osam tisuća muslimanskih muškaraca – staraca, zrelih ljudi i mladića koji su od 13. do 16. srpnja 1995. godine iz dana u dan ubijani na lokacijama srebreničkog kraja, nedaleko od granice tadašnje Bosne i Hercegovine sa Srbijom.
Trodnevno ubijanje
Mada detaljno progovara o brojnim pojedinostima stravičnog zločina koji je taj dio Bosne pretvorio u svjetsko središte užasa u ljeto 1995. godine, Đikića ponajprije zanima kakav je to čovjek koji je bio u stanju organizirati i nadzirati trodnevno ubijanje osam tisuća ljudi te pokušaje uklanjanja i skrivanja njihovih leševa. Što je to što može motivirati čovjeka da tijekom tri-četiri dana praktično iz sata u sat ubija ljude?
Je li moguće da je sve skupa bilo samo slijepo izvršavanje vojnih naredbi, je li u pitanju bila ogromna količina mržnje prema muslimanima i »osveta svekolikog srpstva« ili je problem bio što su na čelu vojnih jedinica koje su zarobile i ubijale ljude bili Ratko Mladić i Ljubiša Beara, »mržnjom zaslijepljeni luđak i opsjednuti osvetnik«, pita se Đikić navodeći i druge mogućnosti, ali bez konačnog odgovora jer je nemoguće shvatiti toliku količinu zla i bešćutnosti, tim više što Beara, koji je prošle godine u Haagu osuđen na kaznu doživotnog zatvora, nikad nije priznao zločin i tvrdio je da je sredinom srpnja 1995. godine bio u Beogradu slaveći u krugu obitelji svoj 56. rođendan, a ne u Podrinju.
Stvarnost je uvijek bila jača, dramatičnija i užasnija od bilo koje fikcije, odnosno Đikić je u sve većoj mjeri postajao svjestan one istine koju je davno izrekao Krleža konstatirajući kako pisci uopće ne moraju izmišljati radnju jer je stvarnost često užasnija od mašte. Upravo stoga, a po uzoru na slične knjige kakva je primjerice »Hladnokrvno ubojstvo« Trumana Capotea, ili »Anatomija jedne pobune« Javiera Cercasa kojega u nekoliko navrata citira i čiju rečenicu izabire za motto svoje knjige, Đikić se okreće rijetkom literarnom obliku dokumentarnog romana jer shvaća da je »dokumentarizam, sasvim lišen fikcionalnog, ili s fikcijom kao ekscesom, s romanesknim elementima ugrađenima duboko u strukturu teksta i u pripovjedni pristup, zapravo jedini način da napišem zaokruženu cjelinu o Srebrenici.«
Podatke koje je koristio u svom djelu Đikić je pronašao u ogromnoj dokumentaciji Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu, optužnicama i transkriptima glavnih rasprava, prigovorima i podnescima obrana i optužbi u postupcima vođenim u Haagu i Sarajevu, novinskim izvještajima, podacima raznih udruga i agencija koje su istraživale ovaj zločin, ali i tekstovima svojih kolega kao što su Viktor Ivančić ili Ivan Lovrenović.
Egzekutori
Da se moglo i drugačije, Đikić pokazuje kroz tragičan, ali herojski primjer kontraadmirala Vladimira Barovića koji je odbio poslušati naredbe o ratnim aktivnostima na području Istre gdje je služio. Premješten je potom na Hvar gdje mu je naređen topnički napad na dalmatinske gradove. Nakon naredbe otišao je u jednu sobu, napisao oproštajno pismo i, pozivajući se na svoju crnogorsku čast, izvršio samoubojstvo ne želeći pristati na topničko uništavanje hrvatskih gradova i bratoubilački rat. Taj njegov čin crnogorski pisac Momir M. Marković komentirao je riječima: »Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna, jeste onaj kontraadmirala Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice.«, rekao je Marković.
I tako je, kao u nekom fantasy romanu koji se zbiva u nekim drugim svjetovima i vremenima, 14. srpnja 1995. godine u Orahovcu streljano od tisuću i pol do dvije tisuće ljudi, »a Inžinjerija i Logistika Zvorničke brigade, dio vojnika 4. bataljuna, radnici lokalnog komunalnog poduzeća i pripadnici Civilne zaštite iz Zvornika nastavili su pokopavati tijela ubijenih i sljedećeg dana.«.
Dan ranije u mjestašcima Kravica, Sandići, Nova Kasaba i Petkovci ubijeno je oko tisuću i pol ljudi, a završnog dana masakra u Domu kulture u Pilicama za sat vremena ubijeno je pet stotina ljudi. Potpukovnik Popović svršetak ubijanja čekao je uz šljivovicu u kafiću preko puta Doma kulture proglasivši kraj organiziranog i masovnog ubijanja, nakon što je obaviješten da je »posao« gotov, rečenicom – »Ko je osto živ, osto je!«.
Fikcija
Uz zemljopis užasa nakon kojeg kao simboli zla u sjećanju ostaju nazivi nekada lijepih malih mjesta kao što su Kula, Pilice, Ročević, Grbavci…ostala su, na svu sreću, sačuvana i imena nekih od egzekutora koji su potom i suđeni. Tako su na Vojnoj ekonomiji »Branjevo«, između ostalih, ubijali Brano Gojković, Franc Kos, Marko Boškić, Aleksandar Cvetković, Dražen Erdemović, Vlastimir Golijan, Zoran Goronja i Stanko Stevanović.
Svu bešćutnost srebreničkog masakra Đikić sjajno iskazuje kroz terminologiju koju su koristili egzekutori koji su zarobljene muslimane najprije nazivali Turci, a svoje ubijanje osvetom, da bi dva-tri dana kasnije, kad su iza njih bile već tisuće oduzetih života, »Turci« postali »paketi«, a osveta »posao«! Morbidan telefonski razgovor Beare i generala Krstića kojeg Beara moli za pomoć u vojnicima koji će ubijati zarobljenike jer ih sam u tom trenutku nema dovoljno, govori sve: »Ja ne znam što da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3. 500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenje.«, rekao je Beara u telefonskom razgovoru koji je snimljen i poslužio je u istražnom postupku.
Svojevrsna poetska pravda na završnim stranicama Đikićevog romana možda je najava kako će ipak pokušati i kroz fikciju obraditi jedan od najsramotnijih i najtužnijih događaja u povijesti čovječanstva. No, ako to i ne učini, može biti zadovoljan jer je i »Beara« veliki doprinos u borbi protiv zla, knjiga koja opominje i upozorava. Pitanje je samo ima li onih koji slušaju. Prije će biti da ih je premalo i da se mnogo toga bitnije neće promijeniti u zemljama gdje je normalnije da se knjige pišu o ratnim zločincima, no o nogometnim legendama.
