Tekst »Pečat« igra se u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu, a tu nekadašnju Vilu Pavu sagradili su Mlečani u 16. stoljeću. To je tada bila gospodarska, stambena zgrada s vrtom, a takav ambijent svojim je karakterističnim tlocrtom dao mogućnost stvaranja novog svijeta
BRIJUNI Iako publika ponekad reagira s određenom dozom rezerve kada su u pitanju kazališni tekstovi mladih, još ne dovoljno poznatih i afirmiranih autora, nakon odgledane predstave »Pečat« mladog Borne Vujčića u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu svi su rekli – tekst je zbilja zanimljiv i svjež.
Borna Vujčić sin je Borislava Vujčića, koji je zajedno s Radom Šerbedžijom prije 15 godina oformio Kazalište Ulysses, i nadareni je student dramaturgije u Zagrebu. Ovaj rad nije nastao u sklopu nastavnih obveza, no vidljivo je da je napisan s puno ljubavi i strasti, a cijeli je tim u predstavu unio dobru dozu entuzijazma.
Ambijentalno kazalište
Pojam ambijentalnosti duboko je ukorijenjen u kazališnu umjetničku praksu, jer je vrlo sugestivno i nadahnuto kada se prizorište s kazališne scene seli u prostor neke tvrđave, parka, trga ili slično. Tekst »Pečat« igra se u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu, a tu nekadašnju Vilu Pavu sagradili su Mlečani u 16. stoljeću. To je tada bila gospodarska, stambena zgrada s vrtom, a takav ambijent svojim je karakterističnim tlocrtom dao mogućnost stvaranja novog svijeta.
Do kraja sezone bit će u produkciji Kazališta Ulysses izvedene još dvije premijere – 5. kolovoza na programu je »Dnevnik jednog luđaka« Nikolaja Gogolja, u režiji Marjana Nećaka i produkciji Moving Music Theatra iz Bitole, a 15. kololvoza na programu je Sofoklova »Antigona – 2000 godina kasnije«, u režiji Lenke Udovički i u koprodukciji MESS-a i Kazališta Ulysses.
Redateljica, mlada Lea Anastazija Fleger, kazala je da je na taj način dobiven gotovo antički tlocrt kruga u čijem je centru već postojeći kameni stol, timela, odnosno žrtvenik na kojem se jednim pečatom odlučuje o ljudskoj sudbini.
Vrijeme radnje je daljnja budućnost, no fabula ima puno doticaja sa sadašnjim, pa i sa prošlim vremenima. Predstavljena je granica između utopije i distopije, koja može biti sablasno tanka, a pokušaji kreiranja idealnog društva nerijetko rezultiraju neslavno i brojim žrtvama i(li) odricanjima. Fantastičan zanos društva bez kontrole, tanka granica između idealnog življenja i potrage u kojoj se gube svi ideali i ciljevi izmiču sve više, prikazani su na sugestivan način, gdje, uz afirmiranog glumca Gorana Grgića i mladih entuzijasta Silvia Mumelaša i Katarinu Strahinić, ambijent postaje četvrti protagonist ovoga djela.
Golema moć
»Ja ne volim čovjeka, nego ono što on može postati«, »Na koncu, nećemo presuditi mi, nego pravda. Mi smo samo njezini instrumenti«, »Nama je dana moć. Golema moć. I ono što trebamo je napraviti sistem koji će ispravno vladati ljudima. I onda vidjeti što se s tim može, a ne gurati nas na silu u neki kalup u koji ne stanemo«. To su samo neke od misli izrečene u ovome gustom, tekstu punom aluzija, koji se dade neprestano nanovo iščitavati (raz)otkrivajući nove semantičke potencijale. Na britki način secirani su i (među)ljudski odnosi, što se pažljivijim i opetovanim iščitavanjem teksta može shvatiti i kao jedan od lajtmotiva ovoga djela.
