RIJEKA Stajaćim ovacijama riječka je publika ispratila sudionike predstave »Magazzino 18« Simonea Cristicchija. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci.

Rekonstrukcija ljudskih sudbina

Zahvaljujući Moravčekovoj knjizi, ali i nekim drugim istraživanjima, o egzodusu i ezulima zna se više, barem u Rijeci i Puli. No, Cristicchi se svojom predstavom prije svega obraća publici u Italiji, kojoj ima potrebu objasniti neke povijesne činjenice koje su u toj zemlji ostale prešućene.

Da prosječan Talijan vjerojatno ne zna za sva ta zbivanja, autor ironično sugerira navođenjem gradova na hrvatskom Jadranu koji su današnjim Talijanima poznati samo kao turističke destinacije za ljetovanje. No, svaki taj grad ima i tužne priče o egzodusu. 

  U predstavi »Magazzino 18« Simone Cristicchi ulazi u ulogu arhivara, koji na temelju arhivske građe pokušava rekonstruirati događanja oko egzodusa, nazivajući ga najvećom tragedijom Talijana u 20. stoljeću. Njegovo polazište za rekonstrukciju individualne i kolektivne memorije je Skladište broj 18 koje se nalazi u staroj tršćanskoj luci.

Na početku predstave Cristicchi u videoprojekciji kamerom ulazi u skladište u kojemu su ostavljeni predmeti koje su Talijani tijekom iseljavanja odnosili iz svojih domova. Danas ti komadi namještaja i osobne stvari nijemo svjedoče o njihovim nekadašnjim vlasnicima. Iza tih predmeta stoje ljudi s konkretnim imenom i prezimenom, čije sudbine znatiželjni arhivar pokušava odgonetnuti. 

  Na temelju dokumenata i fotografija on će pokušati rekonstruirati upravo te pojedinačne sudbine, stavljajući u prvi plan svoje priče žrtve raznih ideologija. Predstava »Magazzino 18« stoga je prije svega posveta žrtvama zločina, koji su počinjeni s obje strane. Možda je i najviše posveta stradaloj djeci, posve nevinim žrtvama povijesnih okolnosti. 

  Premda će povjesničari možda pronaći i kakvu faktografsku pogrešku, »Magazzino 18« ipak je prije svega kazališna predstava koja na donekle uravnotežen način pokušava ukazati i na talijanske zločine i na zločine jugoslavenskog režima. U tom smislu nije pošteđen nitko – ni fašisti koji su počinili strašne zločine nad stanovništvom u gradovima na Jadranu poput Trsta ili Rijeke, niti talijanski komunisti koji su linčovali prognanike koji su potražili utočište u Italiji, nakon što su ih nazvali fašistima i izdajicama. Ezuli su se tako našli u teškoj situaciji, jer su i u Italiji doživljeni kao »strano tijelo« koje više nigdje ne pripada. 

 Glazbena (mono)drama

Svojom predstavom Cristicchi podsjeća i na žrtve fojbi, ali i na hrvatsku i slovensku djecu koja su umrla od gladi u talijanskim logorima, Gonarsu u Friuliju i logoru Kampor na otoku Rabu. Predstava evocira i radnike iz Monfalconea koji su odlučili otići u Jugoslaviju, a progovara i o onim Talijanima koji su ostali živjeti u Jugoslaviji. Cristicchi se dotiče i tragične epizode Golog otoka. 

  Predstava »Magazzino 18« važna je ponajprije zbog teme kojom se bavi, dok je u kazališnom smislu neka vrsta glazbene (mono) drame u kojoj Simone Cristicchi potpisuje glazbu i pjesme. U ovom spoju fakta i fikcije autor koristi i arhivske snimke uz pomoć kojih rekonstruira individualne sudbine i tragična povijesna zbivanja.

Uz Cristicchija autorski tim čine koautor Jan Barnas, redatelj Antonio Calenda te Valter Sivilotti zadužen za scensku glazbu i aranžman. U predstavi sudjeluje i dječji zbor, koji poput tragičkog kora opjevava tragediju 20. stoljeća, ne samo talijanskog.