Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 31° 1
Sutra: 31° 31° 1
21. srpnja 2019.
Dosljedan Pirandellu

Cijenjena kritičarka Nataša Govedić pogledala je Frljićevu predstavu o kojoj svi pričaju. Evo njenog suda

Glumačku ekipu sjajno vodi Redatelj u izvedbi iznimno vještog Jerka Marčića / Foto KEREMPUH
Glumačku ekipu sjajno vodi Redatelj u izvedbi iznimno vještog Jerka Marčića / Foto KEREMPUH
Autor:
Objavljeno: 23. siječanj 2018. u 18:12 2018-01-23T18:12:55+01:00

Frljićeva predstava ima nedostataka, ali u cjelini je riječ o izvedbi koja doseže i mračan pirandellovski humor i lake tonove satirične groteske (pa i burleske). Govoreći, pak, o vjernosti Pirandellu, dosad nisam vidjela kazališnu interpretaciju koja mu je dosljednije na tragu

Hrvatice i Hrvati, ćevapčići i ćevapi! – pozdravlja nas na Kerempuhovoj pozornici Prvi Glumac u naizgled pojačano srdačnoj, ali zapravo jokerski sarkastičnoj izvedbi Borka Perića. Zadužen je za vođenje i parodiju televizijskog stila uvodne Kerempuhove predstave u predstavi, nastale na temelju medijski obilato dokumentirane svadbe Velimira Bujanca.

Riječ je o stvarnoj priredbi vjenčanja obilježenog vitlanjem ogromnim hrvatskim zastavama nad skupim automobilima (povorka od dvjestotinjak autouzvanika) i turbonarodnjačkom glazbom. Kao umjetnički medij, kazalište je preslabo da dočara sav društveni kič i politički narcizam navedene manifestacije, ali svakako je u stanju zabilježiti ritualno iskazivanje podobnosti i međusobne odanosti ekstremne hrvatske desnice, koja u Bujančevoj (stvarnoj) TV emisiji već gotovo deset godina ima svoju javnu platformu. »Bujančeva svadba«, međutim, čak i prije Frljićeve predstave, bila je u Jutarnjem listu (autor Mark Cigoj) proglašena »političkom svadbom desetljeća«, dok je Bujanec biografski profiliran kao osoba koja iz potpuno marginalne pozicije, zahvaljujući članstvu u HDZ-u i vezama s ekstremnom desnicom, najprije surađuje s novinskim tabloidima, zatim 2009. godine pokreće tabloidnu TV emisiju, da bi u žižu javnosti došao tek hapšenjem iz 2013. godine, kad je uhvaćen s gramom kokaina.

Unosi zanosa

Kasnija istraga dokazala je Bujancu nešto kompleksnije trgovanje ili »neovlašteno stavljanje u promet kokaina«, zbog čega je, nakon nagodbe, osuđen na devet mjeseci zatvora (uvjetno tri godine). Kada, dakle, Frljićev scenski Bujanec na svojoj svadbi u Kerempuhu dijeli »lajne kokaina«, nitko od medijski informirane publike nije ni začuđen ni šokiran tom činjenicom. Dapače parodija lika posve je u skladu s originalom. Niti je itko u gledalištu začuđen glumačkim parodiranjem javnih protagonista koji su doista uveličali Bujančevo vjenčanje: na sceni su biskup Mile Bogović, pjevač Marko Perković Thompson, poduzetnik Josip Klemm, nogometni dužnosnik Zdravko Mamić, poduzetnica Željka Markić, povjesničar Zlatko Hasanbegović.

Foto Kerempuh

U kazalištu, doduše, nedostaju oni manje vidljivi »dragi gosti« ekstremne desnice, kao na primjer službena svadbena koreografkinja Almira Osmanović ili politički kolumnist poput Ive Banca i njegove partnerice Andree Feldman, ali već je i uža okupljena ekipa svatova pod naglavnim svinjskim maskama kazališne predstave dovoljna da na pozornici uprizori simboličko-satirični »glavomet«. Riječ je o nogometnoj sekvenci predstave: dodavanju lubanjom djeteta iz Ahmića, gdje je 1993. godine HVO zaista izvršio pokolj nad civilima, pa i djecom.

Međunarodni sud za ratne zločine presudio je da su ubojstva u Ahmićima zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora. Ponovno, Frljićeva predstava posredstvom kazališne alegorije nogometa dječjom lubanjom ili dječjom žrtvom rata pokazuje istu društvenu ravnodušnost o kojoj je pisao Jonathan Swift u svom »Skromnom prijedlogu« iz 1729. godine, kada je kao »rješenje« za probleme engleskog siromaštva ponudio da roditelji siromašne djece jednostavno prodaju svoju djecu i njihovo »ukusno meso« za svečane gozbe bogatih, čime bi bogati imali pune trpeze delicija, a siromašni roditelji se konačno izvukli iz krajnje bijede.

Foto Kerempuh

Ismijavanje progonitelja

Satira nam u slučaju Frljića i u slučaju Swifta govori da se onima koji imaju moć i ekonomsku sigurnost bogate trpeze živo fućka za političke žrtve sustava (djecu), a glavni zadatak satire već dva i pol milenija upravo i jest ismijavati javne protagoniste koji si utvaraju da imaju pravo odlučivati o progonu svojih neistomišljenika. Satira nikad ne napada slabe. Uvijek napada one previše bahate, previše rigidne, previše krute, previše sebične ili previše manijakalno uvjerene u jednu jedinu verziju istine. Utoliko je fokus predstave na Željki Markić i njezinoj retorici ušutkavanja neistomišljenika, kao i na cenzurnom sloganu »U ime obitelji« (stalno iznova citiranom tijekom izvedbe), nadasve opravdan.

Zanosi mržnje postali su u posljednje dvije godine u Hrvatskoj gotovo svakodnevna pojava. Svako malo poziva se na progon ili cenzuru ili linč »nepodobnih osoba«, a vrlo često iza ovih mjera stoji upravo ekstremnodesničarska potreba da svoje domoljublje i vjeroljublje iskažu mržnjom prema svakome i svemu tko im nije pokoran i poslušan. Zbog toga je politička teorija skovala termin »domoljubaškog nasilja«, pod kojim se misli manipulacija pojmovima domovine i vjere u svrhu nečijeg progona. Mržnja, k tome, zbilja jest jedna vrsta psihotičnog zanosa usporedivog s konzumiranjem narkotika. Dakle posve je legitimno vidjeti Bujančevu svadbu kao kolo (Kerempuhova koreografkinja je Ana Kreitmeyer) glava koje »šmrču bijelo«, kao što je te iste glave na razne način moguće dovesti u vezu sa slasnim svinjskim pečenjem i još ukusnijom kolektivnom kotlovinom.

Foto Kerempuh

Bez mogućnosti autorstva

No »Šest likova traži autora« nije samo predstava političke dijagnoze domaćeg nacionalističkog primitivizma. Dramaturginja Nina Gojić i redatelj Oliver Frljić pažljivo su profilirali dvije grupe likova bez autorstva na sceni. S jedne su strane glumci, prisiljeni glumiti likove s Bujančeva vjenčanja, psovkama izražavajući golemu frustraciju oko svojih uloga (nametnutih već i činjenicom da žive u društvu čije medije preplavljuju figure »zabranjivača« poput Željke Markić i Zlatka Hasanbegovića). S druge strane na pozornici su i likovi Pirandellova komada, koji poput kakvih psihoanalitičkih pacijenata ostaju zarobljeni u vlastitu obiteljsku traumu, koju samo žele iznova i iznova ponavljati. I jednima i drugima nedostaje elementarne slobode samodefiniranja.

I dok glumačku ekipu sjajno vodi Redatelj u izvedbi eksplozivnog, sarkastičnog, karizmatično frustriranog i u burleski »generalske« redateljske egomanije iznimno vještog Jerka Marčića, Pirandellovu ekipu od šest likova podjednako majstorski slojevito vodi Vilim Matula. Ovaj prekaljeni satiričar nastupa kao sablasno miran Otac i »nevoljki« zlostavljač, utvara stara onoliko koliko je stara tragedija »Kralja Edipa« i onoliko mlada koliko je to svjedočanstvo Mare Tomašević o fizičkom zlostavljanju koje je kao supruga trpjela od strane svog politički »zaštićenog« oca obitelji i »uglednog« supruga, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića.

I lik Redatelja i lik Oca u Frljićevoj predstavi paralelno seksualno zlostavljaju lik Pastorke (Linda Begonja), tretirajući je kao usputni odušak muškog nagona ili kao pasivni seksualni objekt čijim se tijelom svatko može poslužiti kako mu odgovara. Begonja, međutim, na sceni prekida ekonomiju prisilne ženske seksualizacije i doslovce »poništava« (puca u) likove svojih tamničara. U sjeni Pastorkine pozicije vječite taokinje obitelji stoji simbolički ogroman lik Majke, tobožnje patnice nad patnicama, zapravo svodnice nad svodnicama, u briljantnoj interpretaciji istovremeno tragične i gorko-groteskne glumice Branke Trlin, zadužene da svoj lik Mater Dolorose na sceni i brani i podriva i dovodi do tragičkog ekstrema i prokazuje kao vrstu ludila.

Ženska loza, naime, uigranog i dragovoljnog podvrgavanja muškom nasilju koje uvijek u pozadini generira neka prethodna »majčinska žrtva« zaista jest okosnica svakog političkog fašizma, pa u tom smislu likovi Oca (Matula) i Majke (Trlin) na sceni potpuno ravnopravno otjelovljuju shizofrenu političku bajku: stanje nacije u kojoj se strah ugrađuje u građane doslovce za obiteljskim stolom, svaki dan, zalogaj po zalogaj, u ime obitelji, u ime vjerske poslušnosti, u ime ove ili one svetinje koja se brani mržnjom, a nerijetko i u ime sitnog konformizma. U tome nema nikakvog autorstva. Samo sljedbeničke anonimnosti. Općenito bismo mogli reći da je dublje političko nesvjesno ove predstave vezano za preveliku podatnost svih nas građana, svih nas izgubljenih i obezglavljenih ovčica ili svih nas s nevidljivim naglavnim prasećim maskama na ramenima, pasivno podvrgnutih kontroli koju nad nama imaju trgovci mržnjom, toliko udaljeni od istinskih autoriteta vjerske etike, koliko je Željka Markić udaljena od aktualnog poglavara katoličke crkve, iznimno tolerantnog pape Franje.

Prijelomna predstava

No najsnažnija rola ove predstave sasvim sigurno pripada Lindi Begonji ili kćeri/pastorki/prostitutki/pobunjenici. Begonja sluša svoju mamu i prodaje se »u ime obitelji«, kako predlaže Pirandello, ali ta joj prodaja nakon nekog vremena donosi i osobitu snagu, prisutnu u obračunu s likom Prve Glumice (Tihana Lazović). Dok Glumica tvrdi da je Pastorka »samo kurva«, Pastorka izjavljuje da nema ničeg glumački težeg i zahtjevnijeg nego uvjeriti mušteriju da ga prostitutka zaista »spaja« s njegovom seksualnom fantazijom o vlastitoj ženi. Na tom mjestu Pastorka, koja se ne srami svog zlostavljanja, nego ga pretvara u osobitu vrstu prkosa, postaje kamen na kojem puca kotač društvenog licemjerja, odnoseći sa sobom svu »nevinost« onih koji glume pokornost i onih koji su toliko dugo bili pokorni da sad još jedino mogu glumiti svoju traumu.

Frljićeva predstava ima nedostataka, recimo pretjerano rasipanje vizualnim simbolima i općenito prevelika doslovnost likovnog dijela predstave (nasuprot glazbenim citatima koji vrlo precizno karakteriziraju pojedine scene, prema izboru Alena Sinkauza), ali u cjelini je riječ o izvedbi koja doseže i mračan pirandellovski humor i lake tonove satirične groteske (pa i burleske), a naposljetku i filozofski promišljenu tragičku studiju otpora našoj tobožnjoj turbofolk Sudbini. Nema sumnje da će jedan dio publike predstavom biti »skandaliziran«, ali skandal nije gorivo na koje vozi Frljićeva scenska kočija. Upravo suprotno: skandal je ovdje ismijan kao jeftina demagogija hrvatske svakodnevice, umjesto koje čitava glumačka i autorska ekipa zahtijeva ozbiljnost i analitičnost sagledavanja društvenog kriminala. Govoreći, pak, o vjernosti Pirandellu, dosad nisam vidjela kazališnu interpretaciju koja mu je dosljednije na tragu. Kako god da publika prihvati »Šest likova«, Kerempuh ima umjetnički prijelomnu predstavu čije će se gledalište nakon svake pojedine izvedbe malo manje bojati Velikih Inkvizitora.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka