U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja nedavno  je otvoren i  drugi dio stalnog  postava »Tragovi vremena«.  Nakon što je preklani otvorena prva cjelina  koja  predstavlja najstarija  povijesna razdoblja, od  prapovijesti do kasne  antike,  kroz nove izložbene prostore na  drugom katu  Guvernerove  palače nastavlja se pratiti kontinuitet života od dolaska Hrvata preko razdoblja bizantske i mletačke uprave, hrvatskih vladara, Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i vladavine Habsburgovaca, sve do Marije Terezije.

U četiri prostorije tematski se obrađuju starohrvatska groblja Vinodola, srednjovjekovni gradovi i njihovi gospodari, među kojima su najznačajniji knezovi Krčki-Frankopani, srednjovjekovno oružje te kulturna ostavština koja se manifestira kroz pismo, umjetnost, vjeru i način življenja.

U vizualno atraktivnom postavu, uz bogate prateće  multimedijalne sadržaje,  javnost se  po prvi put cjelovito  upoznaje  s jedinstvenim artefaktima nastalim od sredine 8. do početka 18. stoljeća, pri čemu je  posebna  pažnja  poklonjena i  najmlađima  kojima  se nudi  mogućnost interaktivnog računalnog  iskapanja arheoloških nalaza, pisanja  na glagoljici te virtualnog odijevanja viteškog  oklopa  ili dvorske  haljine.

Važna groblja

Autorice  stručne koncepcije postava su Margita Cvijetinović-Starac i Jasna Ujčić-Grudenić  koje su  nas provele  izložbom i skrenule pažnju  na neke posebno vrijedne i zanimljive predmete  od kojih je većina  prikupljena  arheološkim  istraživanjima i skupljanjem  građe na području Primorsko-goranske županije.

Ambijentalni  postav  u  prvoj  prostoriji  dočarava  pejzaž Vinodola, zvukove šume i žubor  rijeke Dubračine,  a priča o dolasku Hrvata  na ove prostore.  Izloženi predmeti  datiraju od  8.  do 11. stoljeća, a  većinom su nađeni  na  području  Vinodola,  gdje su otkrivena  četiri starohrvatska groblja od kojih je  najznačajnije  Stranče – Gorica u zaseoku Semičevići pokraj Triblja.

Ovo  groblje pripada među najvažnija ranosrednjovjekovna groblja u Hrvatskoj  a  zajedno s  nekropolama  Križišće – Veli Dol, Tribalj – Sv. Marija i  Tribalj – Njivice potvrđuje da je to bio prostor na  kojem se protezala prva hrvatska kneževina.

Na  grobljima su se  tijekom tri  stoljeća pokapali stanovnici do  danas nepoznatog naselja, a grobni prilozi  govore o  njihovu  načinu  života, vjerovanjima  i pogrebnim  običajima.  

Do  9. stoljeća pokapani  su prema staroslavenskim poganskim običajima. Tijekom pogreba, u čast pokojnika održavala se pogrebna gozba prilikom koje su se ritualno razbijale posude, a  nad grobom ili u njemu se palila  vatra  što se povezuje s vjerovanjima o istjerivanju zlih duhova.

U grobove su se polagali predmeti iz svakodnevnog života te keramičke posude s hranom i pićem kao popudbina pokojniku za zagrobni život. Groblja su često smještana uz rijeku ili potok kojom je pokojnikova duša nakon pogreba putovala u zagrobni svijet, a nosile su je ptice.  Među različitim eksponatima tako možemo vidjeti i kosti kuhane jarebice.

Dolazak kršćanstva

Iz tog razdoblja potječu i keramičke posude ukrašene valovnicom, kao i  željezni noževi, britve, kresiva s kremenjem za paljenje vatre, te  nekoliko  veoma  rijetkih i  posebno vrijednih  koštanih  predmeta:  tri tuljka  s ornamentalnim ukrasom čija  namjena još nije  razjašnjena i spremnik za sol izrađen od jelenjeg paroška.

Sredinom 9. stoljeća  poganske običaje potiskuje dolazak kršćanstva i  u grobovima se počinje pronalaziti samo velika količina nakita poput ogrlica, privjesaka te posebno brojnog prstenja i  naušnica. Nakit se izrađivao od bronce, srebra, pozlaćena srebra i stakla, a varira od jednostavnih do bogato ukrašenih primjeraka. Pažnju posebno plijene velike  naušnice  sljepoočničarke, koje su se nosile obješene o vrpci ili upletene u kosu,  te pozlaćena ukrasna dugmad, kao najluksuzniji primjerak.

Prisustvo nakita u većini grobova  kazuje  da je ukrašavanje tijela bilo veoma popularno, osobito među ženom i djecom, dok porijeklo  predmeta  svjedoči  o razvijenoj trgovini.

Rijetku dragocjenost  predstavlja i par masivnih karolinških ostruga s garniturom za zakopčavanje  na obuću. U 9. stoljeću hrvatska je  država bila vojnički veoma jaka. Osnovno naoružanje hrvatskoga ratnika sastojalo se od mača, koplja i sjekire, a dio ratničke opreme bile su i ostruge, što  govori  i o važnosti konjice.

Većina  eksponata  u ovom  dijelu postava  nađena je  zaslugom dugogodišnje kustosice Muzeja Željke Cetinić koja je vodila arheološka  istraživanja vinodolskih nekropola,  iako ih je započela još Radmila Matejčić.

Poziv na istraživanje

Multimedijski  prikaz muškog i ženskog groba  na stolu u  središtu  prostora  pruža mogućnost i svakom posjetitelju da  se  poigra arheologa.  U grobovima  se  skrivaju predmeti kakvi  se nalaze u vitrinama, a za one željne više podataka  tu  je i karta koja prikazuje starohrvatska  groblja  i  pruža mogućnost dodatnog  pretraživanja informacija.

Na taj način koncipiran je cijeli postav. Izloženi predmeti i kratke legende  zamišljeni su tek kao natuknice koje pružaju  osnovne informacija  i  pozivaju na daljnja istraživanja i proširivanje  spoznaja  kroz računalne aplikacije. Informacije  o svakom  pojedinom  razdoblju ili temi  tako se  mogu  širiti  do neslućenih granica,  odnosno točno do one  koja je  potrebna konkretnom posjetitelju.

Kultura življenja

 Za  opremu imućnih kuća u srednjem vijeku  karakteristične su bile  drvene  obloge  iza kojih su se skrivali ugradbeni ormari – police za posuđe. Počele su se izrađivati tapiserije, i to ne samo zbog lijepog izgleda  već  prvenstveno  zbog toplinske  izolacije u hladnim kamenim dvorcima.

 Izloženim pokućstvom prati se razvoj namještaja od najjednostavnijih oblika, kao što su  sanduci  koji su služili kao spremnici,  ormari ili kreveti,  pa do  kabinetskih  ormarića  s brojnim pretincima  u koje su se pohranjivale dragocjenosti,  sve do  raskošnih  ormara i vitrina.

U isto  vrijeme seljačke su kuće obično  imale  jednu prostoriju koju su dijelili ljudi i životinje, te najobičnije prostirke za ležanje.

Uz  različite primjerke luksuznog namještaja,  u postavu je i  nekoliko   dekorativo  oslikanih  drvenih  ploča koje  su služile  kao pokrivala li  vratnice ugradbenim  ormarima.  Posebno  su zanimljive jer  otkrivaju i neke manje poznate  scene  iz tadašnjega života, poput  lova na lastavice za koji se  isprva mislilo da  prikazuje igru  s pticama.  No, zapravo se radilo  o privrednoj grani u gradovima gdje je sirotinja siromašno živjela i loše se hranila.

Lastavice i češljugari

Svaka  vrsta  hrane bila je dobrodošla,  a  kako  je  nižem staležu  lov bio zabranjen  i nije se moglo loviti na posjedima plemića,  u gradovima  je  izumljen  sistem  lova na ptice  pomoću diskova  od ogledala. Ogledala  su  u  sredini imala  rupu u  koju bi  se zalijetale ptice, pa tako  i lastavice, koje su  prodajom  plemićkim kućama ljudima osiguravale  dodatne prihode.

Srednjovjekovno društvo bilo je opsjednuto hranom. Hrani se iskazivalo veliko poštovanje,  jer  se  teško i mukotrpno proizvodila, a istovremeno je bila i statusni simbol.  Točno se znalo koja je vrsta hrane namijenjena vladarima, ratnicima, ženama ili nižem staležu.

Dok se  prehrana većine temeljila na žitaricama, kruhu i kašama,  plemstvo  se hranilo  mesom plemenite divljači. Preferirali su  moćne životinje poput  veprova, jelena i medvjeda, a strogo izbjegavali  plašljive  zečeve.  Ptice su  također bile  obljubljene, a naročito  lastavičji vratovi. Lastavičje ulje imalo je  veliku važnost  u  ljekarništvu. Koristilo  za  liječenje  široka spektra bolesti, a bilo je i bitan sastojak magijskog recepta za nestajanje.

Kult sv. Lucije

Reljef je  vjerojatno pripadao  nekoj  od  riječkih bolničkih kapela, a  njegovu  zaštitnu  ulogu  dodatno  pojačava i  naknadno  doslikana  narukvica od koraljnih perli oko Isusove ruke, koja se djeci stavljala kao zaštita od bolesti i uroka.  Tako se  na jednom predmetu može  očitati čitav kompleks  pučkih vjerovanja.  

Među  zanimljivim  eksponatima  nalazi se  i veliki  kalup za hostije  koje su se u prvo vrijeme koristile samo u sakralne svrhe.  Samostani su  radili  beskvasni kruh  koji su u postu dijelili pučanstvu,  ali  bio je  toliko omiljen da  je vremenom  prešao i u profanu upotrebu.  Za imućne kuće  radio se kao slatkiš obogaćen  raznim mirodijima.  

Zbog simbolike svjetla  u  primorskim gradovima vrlo je raširen bio kult  sv. Lucije, zaštitnice očiju i vida. Posebno su je štovali  pomorci  za koje  je  imala značenje simboličkog svjetionika koji osigurava sigurnu plovidbu  morskim pučinama. Stoga  su  se često  zavjetovali u njezinim crkvama.

Prema jednoj  od legendi ta  je kršćanska  mučenica sama  sebi iskopala oči  kako  ne bi  dovela u napast mladića kojeg je očarala  pogledom,  a Marija ju je zauzvrat obdarila  još ljepšim očima.  Umjetnici je zbog toga  prikazuju s očima  koje  drži  na  plitici.

 Sv.  Luciju vidimo  na slici Jacopa Palme Mlađeg,  jednog od  najznačajnihjih  mletačkih slikara  iz 17. stoljeća, a  o  štovanju  kulta  u  postavu  svjedoči i  par očiju od iskucanog srebrnog lima – jedan  od  zavjetnih  darova  iz crkvice sv. Lucije  u Jurandvoru.  Pored Svete Lucije izložene su i vrijedne slike Leandra Bassana, Giulia Carpionia, Mattea de Pittochia, a posebnu vrijednost ima sačuvani dio prijenosnog oltarića nastao pod utjecajem Paola Venecijana u 14. stoljeću.

Čudesni križ

 Posebnost  među  zavjetnim predmetima  predstavlja  i  Caravaca  križ  iz 17.  stoljeća,  na baš čest u našim krajevima.  To je križ s dvije poprečne grede, a potječe  iz Španjolske i  vezan je  za čudo  kršćanskog  svećenika  Ginezija.  Prema legendi  urezanoj na poleđini  mjedenog križa on  je 1232. godine  boravio  u španjolskom gradu Caravaca de la Cruz, kojim su od 8. stoljeća vladali Arapi.

Na traženje islamskog kralja Abu Eida  namjeravao je odslužiti misu, ali kako nije imao križ, desilo se čudo te su mu križ, koji je Bog poslao, donijeli anđeli. Ginezije je nastavio s obredom, a dok je blagovao kruh i vino kao tijelo i krv Isusovu, dogodilo se još jedno  čudo. Kralj je umjesto hostije  vidio prelijepo dijete što ga je navelo da s cijelom obitelji pređe na kršćanstvo.

Štovanje  Caravaca križa bilo  je naročito rašireno u 16. i 17. stoljeću zbog vjerovanja da pouzdano štiti od oluje i raznih bolesti, a  naročito kuge.  Međutim,  upravo  zbog  omiljenosti među praznovjernim pukom  zabranjen je  1678.  dekretom  pape Urbana.

Primjerak  u stalnom  postavu PPMHP  posebno je  zanimljiv jer se  radi o  zavjetnom daru  posvećnom  sv. Kajetanu,  koji je prikazan na drugoj strani križa, a  bio je  jedan od obnovitelja katoličke vjere u 16. stoljeću.

Utemeljio je prvi red regularnih klerika – teatinaca, koji su se ugledali na apostolski način života i stekli velike zasluge u borbi protiv protestantizma. Odrekli su se svakog zemaljskog posjedovanja i živjeli isključivo od milostinje koju bi im donijeli sami vjernici.

Ep o sv. Kajetanu

 No, tragovi štovanja sv. Kajetana postoje i u Hrvatskoj. Teatinac je  bio i  malo poznati  Riječanin  Kajetan Vičić,  autor  religioznog  epa  Jišaida  o  životu Djevice Marije, koji ima 13.531 heksametar u dvanaest pjevanja, što ga čini jednim od najvećih novovjekovnih i najvećim umjetničkim latinskim epom u hrvatskoj književnosti.  U  njemu  je ostavio  i poetičan, ali prepoznatljiv opis rodnog zavičaja, a napisao je  i ep o životu sv. Kajetana  u oko 5.000 heksametara.

O  životu Kajetana Vičića ne zna se puno. Poznato je samo da je Riječanin prezimena Vičić, rođen vjerojatno između 1650. i 1655. Ime Kajetan je redovničko te ga je dobio kad se zaredio u Rimu 1671. i postao članom Teatinskog reda.  Knjiga Jišaide tiskana je malo nakon njegove smrti, 1700. u Pragu, a  po jedan primjerak čuva se  u riječkoj i zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Moguće je da se i križ  Caravaca  posvećen sv. Kajetanu  može povezati s njegovim djelovanjem.

U novom  dijelu  stalnog postava Pomorskog i povijesnog  muzeja još je  niz vrijednih  predmeta koji pričaju zanimljive priče o prošlosti.  Između ostalog,  možemo vidjeti i  više staklenih predmeta, od kojih  je najluksuznija zdjela iz  Murana  s ručkama u  obliku zmajeva, posuta zlatnim prahom, a  nastala u 18 stoljeću.

Tajna staklarske umjetnosti

Čuveno venecijansko staklo usko je povezano s Carigradom, koji je propašću Zapadnog rimskog carstva sačuvao kontinuitet antičke kulture, između ostalog i proizvodnje stakla.  Dok je na Zapadu proizvodnja stakla sačuvana  u tragovima,  u Carigradu su stvorene nove vrste stakla i razvijene nove tehnike. Posebno su bili cijenjeni mozaici od stakla, brušene boce, vrčevi i kaleži.

No  padom Bizanta, tamošnji  staklarski stručnjaci  dobili su  azil u Veneciji, do tada skromnom centru europskog staklarstva.  Bizantski staklari dali su venecijanskoj industriji stakla novu kvalitetu i uveli monopol u proizvodnji luksuznog stakla, koji se sve do danas štiti strogim zakonima. Zbog opasnosti od požara, Venecija je sve staklarske peći preselila na otok Murano gdje je  konstantno boravilo gotovo 8.000 radnika. Pod  prijetnjom smrtne kazne  nisu  ga  na smjeli napuštati kako ne bi slučajno otkrili tajnu staklarske umjetnosti.

Dok se u privatnom životu grada na Rječini osjeća utjecaj Venecije,  izloženi  predmeti koji potječu iz riječkih crkvi kao što je gotička Pieta iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, mjedni tanjur s motivom Navještenja iz 16. stoljeća, umivaonik iz sakristije, rezbareno klecalo i svijećnjak iz crkve sv. Roka, svjedoče o jakom srednjoeuropskom utjecaju na sakralnu umjetnost pod pokroviteljstvom austrijske vladarske kuće.