Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. rujna 2019.
Pjesnik, esejist, nogometaš

Intervju Ivan Ergić: Katastrofalno je što su nogometaši uzor mladima

Ivan Ergić
Ivan Ergić
Autor:
Objavljeno: 18. kolovoz 2013. u 8:07 2013-08-18T08:07:29+02:00

Postati nogometaš je bio moj dječački san, tako da sam to bio dužan tom »malom Ivanu« koji je još uvijek tu negdje u meni i kojem zaigra srce svaki put kad čuje topot lopte iz susjedstva. Međutim, u profesionalnom smislu, kada se osvrnete i pogledate sve te medalje, trofeje i titule, za koje vam sugeriraju da je to, kako bi mladi u žargonu rekli »vrh« i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi, vidite koliko je sve to isprazno

Ivan Ergić bivši je profesionalni nogometaš i nogometni reprezentativac Srbije. Rođen je 1981. godine u Šibeniku, a do rata je živio s roditeljima u šibenskom zaleđu, u selu Gaćelezi. Nogometnu karijeru započeo je u Australiji, gdje su se njegovi roditelji skrasili nakon što su pred ratom izbjegli iz svog sela. U svojoj karijeri igrao je za Juventus, Basel i Bursaspor. Ivan Ergić netipičan je nogometaš, za kojeg ne važi niti jedna od predrasuda što prate njegove kolege. Prije nego u društvu s manekenkama i kontroverznim menadžerima, njega ćete vidjeti u društvu s knjigom. Ergić piše pjesme i eseje, angažiran je na »popravljanju svijeta«, a jedan od prioriteta kojesi je zadao jest prezentiranje prave slike odnosa u profesionalnom nogometu i oko njega. Osim o ovoj temi, za naš list Ergić govori o nacionalizmu, religiji, predatorskom kapitalizmu koji ubija ljudsko dostojanstvo... 

 Živjeli ste u u Gaćelezama kraj Šibenika. Koliko je Vas i vašu obitelj obilježila činjenica da ste morali seliti iz roditeljskog rodnog sela? 
 

SAT VREMENA JEDNOG UČITELJA VRIJEDI VIŠE NEGO CIJELA MOJA KARIJERA

 Jeste li ikad požalili što ste postali nogometaš? 

  – Ako ste misleći čovjek, onda su preispitivanja te vrste uvijek prisutna. Postati nogometaš je bio moj dječački san, tako da sam to bio dužan tom »malom Ivanu« koji je još uvijek tu negdje u meni i kojem zaigra srce svaki put kad čuje topot lopte iz susjedstva. Međutim, u profesionalnom smislu, kada se osvrnete i pogledate sve te medalje, trofeje i titule, za koje vam sugeriraju da je to, kako bi mladi u žargonu rekli »vrh« i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi, vidite koliko je sve to isprazno. Govore vam da ste ušli u povijest zbog ove ili one titule, stalno se koriste neke hiperbole i glorifikacije, a ustvari su to najobičnije koještarije, zato što u ljudskom smislu nisi stvorio nikakvu dodatnu vrijednost, nisi oplemenio ni sebe ni druge. Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, liječnika ili učitelja u konkretnom ljudskom smislu više vrijedi nego moja čitava karijera. To je toliko jednostavno i očigledno, ali društvo i njegovi vrijednosni orijentiri zasnovani su na podvali i laži. Nogomet jednostavno nema tu ljudsku dimenziju da bih mogao reći da sam se bavio nečim smislenim i vrijednim. Uopće nisam ozlojeđen, niti želim iz nekog romantičarskog razloga obezvrijediti sve što sam postigao. U pitanju je tek prosta i rezignirajuća istina. 

  – Nažalost, to nije bila selidba već klasično »izbjegavanje«, jer je naše selo od samog početka bilo u centru ratnih događanja, a poslije na samoj crti razgraničenja. To je nešto što te obilježi za cijeli život, a iz prva utječe na samu egzistenciju i preživljavanje, jer pobjegao si s dvije plastične vrećice, a u njima su bili samo albumi s fotografijama. Ta porušena i zapaljena kuća za mene znači porušeno djetinjstvo. Jedan dio mene je zauvijek amputiran i to se ne može ničim nadoknaditi. 

  Moj pradjed je dao život za oslobođenje Dalmacije, da bi doživio da mu kao antifašistu sruše spomenik, a mi kao njegovi potomci da budemo zauvijek odsječeni od svojih korijena jer teško da ćemo se ikad više vratiti. To ne kažem s gorčinom, nego sa tugom, jer znam da postoje na tisuće takvih priča na ovom našem prostoru. 

 Narodi prostora

 Kako danas doživljavate prostor Jugoslavije?
 

  – To je prostor koji ću u kulturnom i duhovnom smislu uvijek doživljavati kao svoj. Ne pristajem na to da odjedanput Krleža, klape, sevdalinka ili Radenska nisu više moji, jer bi me to drastično osiromašilo. Druga je stvar što je to danas teritorij zaražen nacionalizmom i netrpeljivošću, i to ostaje nešto što me rastužuje. Na kraju se opet potvrdilo ono dvornikovićevo, da smo mi narodi prostora, a ne narodi vremena koji su svjesni povijesti i svog mjesta unutar nje, iako je ta povijest uvijek nemilosrdna prema malim narodima. Ja jesam Srbin, ali u kulturalnom smislu uvijek ću biti Jugosloven, kao što danas netko drugi pored pripadnosti svojoj naciji takođe može biti europejac ili nešto treće. Ti identiteti su proturječni samo za one zaslijepljene mržnjom jer što više identiteta čovjek posjeduje, to je bogatiji duhom. 

 Može li se za vaše djetinjstvo, provedeno u režimu profesionalnih treninga, reći da je bilo sretno?

  – O tome se u djetinjstvu ne razmišlja, zato što je ljubav prema lopti tolika da sve ostalo postaje podnošljivo. Međutim, kad gledam s ove distance, čini mi se da je to bilo više nego nezdravo, bez obzira što je mojim roditeljima bio cilj ono klasično – »da me sklone s ulice«. Od najmlađih selekcija počinje najžešći profesionalizam i izložen si klasičnom drilu. Treneri ne stvaraju igrače i ne razvijaju njihovu kreativnost, već im je prije svega stalo da i u tim kategorijama pobjeđuju, radi nekakvog prestiža. Tu se igrači već uče što je poraz, a što znači pobjeda. 

KATASTROFALNO JE ŠTO SU NOGOMETAŠI UZOR MLADIMA

Milijuni mladih upravo u nogometašima vide svoje idole i uzore.

  – To je katastrofalno. Ali kao što sam rekao, to je pedagoški značajno za sam sustav zasnovan na natjecanju i borbi svih protiv svih. To su sugestije koje direktno utječu na mlade mozgove, daleko više nego klasični oblici pedagogije. To je medijska industrija i marketing koji su »teški« milijarde eura i jedno dijete nema nikakve šanse u toj nepravednoj borbi. Međutim, imajući u vidu da ogromna većina nogometaša dolazi iz siromašnih i marginaliziranih slojeva to znači da se mora stvoriti iluzija da svatko od njih kroz sport ima jednaku šansu, da se svatko može popeti do vrha. Tako je danas sportski san, ustvari jedna vrsta američkog sna, koji su oba lažni, jer na jednog profesionalnog sportaša dolazi 12 tisuća njih koji ne uspiju. Nikoga nije briga kako završavaju ti drugi, koji su dali sve što su imali da bi uspjeli. Čujem i dan danas, i to obrazovane ljude, kako stalno ponavljaju da sportaš mora paziti na ponašanje, jer je on uzor. Oni su ili podlegli ideologiji industrije sporta koja se trudi da sportu da tu auru nevinosti ili jednostavno imaju još uvek staromodnu i naivnu sliku o sportu. Ne znam kako drugačije objasniti to promoviranje u idola nekog tko je u duhovnom i tjelesnom smislu toliko ograničen, nezreo, bez ikakve svijesti o svom mjestu u vrijednosnom poretku društva. 

 Pisali ste da »profesionalni sport danas od sportaša stvara tjelesno i duhovno osakaćenu ličnost«. Možete li nam pojasniti ovu tezu?

  – Tjelesno si podvrgnut najmilitarističkijem mogućem oblikovanju, jer tvoje se tijelo treba formirati po zahtjevima dotičnog sporta, a ne kao motorički zdravo i oplemenjeno tijelo. Treba samo ući u sobu za tretmane mlađih kategorija pa će biti jasno od kojeg se već doba tijelo dovodi do svojih granica. Pod takvim režimom prirodno je da se ono ozljeđuje i sakati. Bilo mi je drago čuti jednom prilikom Mirka Filipovića, iako tu vrstu sporta držim za zaista grotesknu i brutalnu, kako govori da ne bi želio da se njegov sin bavi tim sportom. Takvih iskrenih priznanja nam treba više. Duhovno, sam taj biotop i okruženje unutar profesionalnog sporta radi od tebe funkcionalnog idiota i što god manje razmišljaš, to će ti biti lakše. Zanimljivo mi je koliko su te zakonitosti svojstvene toj nogometnoj mačo kulturi i koliko je ona u ovom slučaju transkulturalna. Doživio sam je svugdje gdje sam igrao.  
 

Nacija i vjera

 Možete li nam reći nešto o prisutnosti religije u nogometu i profesionalnom sportu uopće?

  – Religija je samo dio ikonografije koji upotpunjuje nacionalizam ili lokalpatriotizam na stadionima. Crkva je izdržala u nastojanju i tradiciji da stvori neraskidivu vezu između nacije i vjere, tako da oni uvijek idu jedno uz drugo, i kao takvi su dio koreografije na sportskim priredbama. Tome su podlegli i navijači i igrači, dok to sve nema nikakve veze s pravom vjerom i zapravo je njeno ruženje i njeno dovođenje do perverzije. 

 Svojedobno ste rekli da pokušavate upariti »teoretsku kritiku s ličnim iskustvima u sportu da bi dali njegovu pravu sliku, da bi se vidjelo da se tu ne radi o humanoj aktivnosti, već prije svega o surovom biznisu gdje su najveće žrtve navijači i igrači«. U čemu se sastoji ta žrtva igrača i navijača?

  – Pa i jedni drugi, u većini slučajeva, potječu iz istih slojeva društva: niža srednja i radnička klasa, sve više prekarijat, dakle defavorizirani i siromašni. Oni su iskorišteni tako što su antagonizirani i suprotstavljeni jedni drugima, jer su igrači postali daleko imućniji, a to znači i otuđeniji. Svaki put kad klubu ne ide kako treba, navijači lamentiraju nad razmaženim milijunašima i iskaljuju svoj bijes nad njima, dok s druge strane igrače uistinu zanima samo novac, bez ikakvog vezivanja za klub i njegovu tradiciju. Da, može se reći da smo mi igrači »prodali dušu đavolu«, međutim navijači su prodali svoju smjelost. Oni idu linijom manjeg otpora i nasrću na igrače, da ne bi morali na politiku, bankare, tajkune, to jest one koji su pravi izvor njihove bijede. Igrači nemaju niti jedan promil od tih drugih, ali se zato stalno spominje koliko oni zarađuju, upravo da bi baš njih navijači čekali na aerodromima ili ih pljuskali u svlačionicama. Sve to da ne bi išli pred zgrade skupštine ili u tvornička dvorišta. Nitko se navijačima to ne usudi reći, a naročito ne igrači koji toliko više zarađuju od njih. Političari im se takođe dodvoravaju, jer znaju što ta masa može uraditi ukoliko se na pravi način ispolitizira i organizira. 

TKO NIJE ČITAO MARKSA, NE MOŽE RAZUMJETI DANAŠNJI SVIJET

Jeste li vi marksist, što vas je ponukalo da se okrenete Marxu i mislite li da je svijet kakav Marx zagovara moguć?

  – Nikad nisam eksplicitno rekao da sam marskist zbog toga što je taj pojam danas višeznačan, relativiziran i uglavnom negativno konotiran. Međutim, činjenica da je Marx toliko aktualan danas kao glavni teoretski konzultant i dijagnostičar vremena govori sama po sebi. Sartre je bio u pravu kad je rekao da će marksizam ostati filozofija našeg vremena sve dok opstaju kapitalistički, eksploatatorski odnosi unutar društva. Odgovorno tvrdim da onaj koji nije čitao Marxa, bez obzira na sve njegove mane i nedosljednosti, ne može shvatiti društvo i svijet u kojem živimo. A svijet koji je Marx zamislio, i tu prije svega mislim na svijet u kojem čovjek neće biti »otuđeno, prezreno, ugnjeteno biće«, je naravno moguć. Već postoje komune, to jest mini društva koja žive po tim humanističkim principima. Sve liberalne ili konzervativne političke filozofije od samih početaka zasnovane su na antropološkoj laži da je čovjek po prirodi egoist i zao. Kao da nam sama evolucija nije dokaz da je i sama ta čovjekova priroda, koju oni uzimaju za vječnu, podložna promjeni.

 Nogometni stadioni na ovim prostorima počesto su poligon za nacionalistička iživljavanja. Jeste li imali priliku s terena svjedočiti nacionalističkim divljanjima i kako se čovjek koji razmišlja kao vi u takvom trenutku osjeća?

  – To me je uvijek deprimiralo, bez obzira jesu li to činili protivnici ili »moji«. Sreća što nisam imao prilike odigrati puno utakmica na ovim našim prostorima, iako sam nekoliko puta svjedočio takvim ispadima. To je također jedna od stvari zbog kojih sam se distancirao od čitavog tog svijeta, koji je postao poligon za fašizaciju mladih ljudi. 
 

Hiperkomercijalizacija sporta

 Ljute li vas »nogometni radnici« koji svojim izjavama raspiruju nacionalizam i zašto su nacionalizam i religija tako bliski svijetu nogometa?

  – Ne znam štu su to nogometni radnici. Tu se uglavnom radi o uskogrudim provincijalcima i malograđanštini. To ne govorim u nekom arbitražnom smislu, zato jer sam i ja bio dio tog svijeta i vjerojatno također za sobom vučem nešto od toga, ali ovo danas je dovedeno do samog ruba ukusa i uljudnosti. Kad bi me sad pitali da imenujem nekog tko je kod nas u nogometu na nekoj funkciji, a da je ostao dostojanstven i korektan, morao bih se dosta pomučiti. Dugo sam smatrao da je srpski nogomet dno dna, ali onda kad sam vidio kakve njuške vode hrvatski nogomet, počeo sam donekle da se tješim. Tu se ne radi samo o nacionalizmu, već i o kriminalu, korupciji, oportunizmu, licemjerju, a to sve po pravilu ide zajedno. Tu vrstu ljudi stvara sama industrija o kojoj govorim, jer često se radi o bivšim nogometašima koji su sad zaposjeli sinekure. Upravo zbog tog provincijalizma uvijek će tom mentalitetu biti blizak nacionalizam i folklorna religioznost, bez obzira što se radi o ljudima koji su »vidjeli svijeta« i imaju naizgled nekakvu kozmopolitsku pozu. 

 Svi stariji zaljubljenici u nogometnu igru slažu se da »nogomet nije ono što je nekad bio«. Što se promijenilo?

  – Drugačije je vrijeme u kojem se živi, u kojem je kapitalizam doveden do svojih krajnjih mogućnosti. To je posljedica hiperkomercijalizacije samog sporta i gubljenja onog viteškog, fair playa, kreativnosti, virtuoza i individualca, pa i samog tog odnosa koji sam spominjao, gdje je igrač bio junak iz naroda, netko tko se veže za svoj klub i s kim su se ljudi poistovjećivali. Nogometaš je danas otuđena i nedostižna zvijezda. 

 Kapitalistički sofizam

Kažu da su navijači dvanaesti igrač nogometnog tima. Što mislite o navijačkoj subkulturi? 

  – Postoje stvari koje mi se sviđaju u navijačkoj kulturi, na primjer nepristajanje na komercijalizaciju, kreativnost u izradi koreografija, neki antiautoritarni elementi. Na taj način ona postaje jedna vrsta kontrakulture, ali pro blem je kada ona postaje sama sebi svrha i ne teži širem i smislenijem angažiranju. U društvu u kojem si neslobodan, eksploatiran i ponižen kao čovjek i dalje čujem ljude koji kažu da im je klub svetinja. Valjda bi ti trebalo biti sveto tvoje dostojanstvo i dostojanstvo onoga što ostaje iza tebe, buduće generacije i svijet koji im se ostavlja, dakle nešto za što istinski vrijedi uložiti svoju energiju i angažman. Međutim, priklanjanje idolima kluba ili nacije opet je linija manjeg otpora, to jest supstitucija kojom se bježi od odgovornosti da se promijeni društvo jer je daleko lakše biti angažiran kao navijač, nego kao čovjek koji misli na budućnost i bolje sutra. Trebalo je skoro dva stoljeća da bi se crkva i religija demaskirali i razotkrili. Pitanje je vremena kad će sport kao moderna religija postati suvišan, jer je on danas daleko više prepreka razvoju društva i njegovih ljudskih potencijala nego benigna zabava ili lokalna tradicija i identitet. 

 Osjeća li se čovjek u svijetu modernog nogometa kao roba? Jeste li se ikad tako osjećali?

  – Naravno da si roba, i to ona potrošna, s kratkim rokom trajanja. Međutim, za to si više nego dobro plaćen i zbog toga nemaš pravo to tako nazvati. Jer, bože moj, pogledaj rudare ili građevince, a mi još kao treba da se nešto žalimo. E u tome je upravo ključ tog kapitalističkog sofizma. Naime, i jedni i drugi smo izrabljivani i podvrgnuti najtežim uvjetima rada, dok nas hijerarhijom u visini zarade međusobno suprotstavljaju i antagoniziraju. I to sve, samo da se ne bi bavili onima koji imaju neslućenu količinu kapitala, pravu moć i vlast, onima koji kontroliraju sve procese i događanja. 

 Borili ste se s depresijom. Možete li nam reći nešto o tome? Što je bio okidač i što je za čovjeka najvažnije da bi mogao pobijediti u takvoj borbi? 

  – Mislim da se dosta stvari akumuliralo i vuklo za mnom, od prvih dana rata i izbjeglištva, čestih selidbi, pa sve do prvog velikog ugovora koji mi je predstavljao nevjerojatan pritisak. Pored toga, podsvjesno imaš taj teret da o tebi ovisi gomila rodbine i prijatelja čije su oči uprte prema tebi i koji svi očekuju pomoć. Također, već tih prvih godina bavljenja nogometom došao sam u sukob sa samim sobom, gdje sam često radio neke moralne kompromise koji su me koštali samopoštovanja. A nizak prag samopoštovanja je gotovo definicija depresije. 

 U svojim tekstovima često upozoravate na fašizam. Kakvo je lice novog fašizma? Što je novi fašizam? 

  – Fašizam je danas za mene bilo koja vrsta netrpeljivosti, šovinizma, rasizma, seksizma, homofobije, ksenofobije... Danas čak ni u zapadnim zemljama parlamentarna desnica ne može apsorbirati te sentimente i »preraditi« ih u jednu vrstu umjerenog građanskog rasizma, to jest sve češće taj fašizam dobiva ekstremnu dimenziju. To su danas Breivik i slični njemu. Kod nas je taj fašizam više folklornog karaktera, što ne znači da je manje opasan i destruktivan. Međutim, za mene je više nego jasno da je fašizam uvijek ništa drugo nego kapitalizam doveden do svojih krajnjih granica.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.