Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 1
Sutra: 23° 25° 2
28. svibnja 2018.
Komentar Branka Mijića

Komentar Duh palanke

Arhiva NL
Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 14. veljača 2018. u 14:25 2018-02-14T14:25:15+01:00

Vučićev posjet Hrvatskoj pokazao je koliko su dvije države još uvijek daleko od međusobnog povjerenja kao preduvjeta dobrosusjedskih, ili barem pristojnih odnosa. Istodobno su Zagreb i Beograd vrlo slični i prisni u svojoj »palanačkoj oholosti«, onome što je još Radomir Konstantinović definirao kao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije«: »Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes«.

Jeste me pitali tko je spalio moje kuće? Je l' teža jedna rečenica nego paljenje, ubojstva? Nećete poniznost od mene vidjeti! – uzvratio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na tupo inzistiranje da komentira svoj govor u Glini 1995.

Koprcali su se hrvatski novinari u Vučićevoj mreži još gore od hrvatskih političara. Najprije su kukavički pristali na autocenzuru kada im je to uoči predsjedničkih izjava »preporučila« brižna domaćica Kolinda Grabar-Kitarović, a potom se pokušali iskupiti prekomjernim granatiranjem koje im se vratilo poput bumeranga. Kao da je mladi šešeljevac Aleksandar Vučić te 1995. u Glini učinio nešto najsramotnije u svom životu! I nisu ga, primjerice, kao ni državni vrh, mogli upitati kako to da kao predsjednik s demokratskim legitimitetom još uvijek prijateljuje s osuđenim ratnim zločincem i vukovarskim krvnikom Veselinom Šljivančaninom?

Odšutjeli su na Pantovčaku i predsjednica i hrvatski novinari Vučićev inscenirani monolog o tome kako nije četnik, jer mu »nitko u obitelji nikad nije bio četnik«. Kao da se četništvo prenosi genetski i dokazuje biološki, a ne aktivnim sudjelovanjem u prvim borbenim redovima, rame uz rame sa samoproglašenim vojvodom i haškim osuđenikom Vojislavom Šešeljem.

I da, zašto nitko u Vrginmostu Vučića nije upitao, kad je već zaželio, tko je to spalio »njegove kuće«, tko je to ubijao teže od jedne rečenice, pa od njega poniznosti nećemo vidjeti? Tko? Hrvati ili ustaše koji su se borili na istoj, nacističkoj strani, kao i njegov politički otac i ratni zločinac Draža Mihailović, koji je, za Vučićeve vladavine, rehabilitiran u Srbiji? I tko je taj pogrom zaustavio i spriječio, tko je oslobodio Jasenovac? »Njegovi« četnici ili partizani, antifašisti Hrvati, Srbi i ostali, zahvaljujući kojima su se i Srbija i Hrvatska 1945. godine svrstale na pobjedničku stranu?

A što se tiče »različitih pogleda na ono što se događalo prije 23 i 28 godina«, kako s predumišljajem govori Vučić ne bi li relativizirao istinu i krivicu za posljednji rat, neka pobroji po nacionalnoj pripadnosti sve one koji su do danas u Haagu i drugdje osuđeni za ratne zločine u ex YU i zbroji njihove kazne. Isto bi trebali učiniti i svi oni s hrvatske strane koji sada tako gorljivo prozivaju Vučića zbog govora u Glini i protiv njega dižu besmislene kaznene prijave. Možda bi im onda Vučić postao bliži, ako ne draži, barem dok koriste njegovu »argumentaciju« o različitim pogledima na zbivanja u BiH.

Vučićev posjet Hrvatskoj pokazao je koliko su dvije države još uvijek daleko od međusobnog povjerenja kao preduvjeta dobrosusjedskih, ili barem pristojnih odnosa. Istodobno su Zagreb i Beograd vrlo slični i prisni u svojoj »palanačkoj oholosti«, onome što je još Radomir Konstantinović definirao kao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije«: »Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes«.

Uistinu, kao da nas je historija zaboravila u svojoj nekakvoj velikoj rasijanosti, pa ostajemo živjeti između sela i grada, zaboravljeni i zabravljeni u duhu palanke. A iz tog našeg udesa ne daju nam naši vučići van se izvući.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka