Ima tome dvanaest godina. Ivo Sanader, tad još solidno novi hrvatski premijer (pobijedio je na izborima krajem 2003. godine), predvodio je HDZ na još jednim lokalnim izborima. Četiri godine prije, uspio je vratiti stranku iz „mrtvih“ i baš na lokalnim izborima pokazati da HDZ nije gotov. No, te 2005. godine rezultati su bili vrlo solidni, kao i uvijek uostalom kad su u pitanju HDZ i lokalni izbori, ali ne baš senzacionalno uspješni.

U mnogo sredina krenulo se onda u pregovore o formiranju vlasti, jer tada nije bilo direktnog izbora čelnika jedinica lokalne samopurave – gradonačelnici, župani i načelnici općina birali su se većinom glasova u lokalnim vijećima. Ono što je uslijedilo, mediji i nevladine udruge opisivali su kao kruženje „crnih torbi Hrvatskom“ (a u torbama, jasno, nije bio pribor za ravnanje frizure), a ni Bruxelles, s kojim je Hrvatska u to vrijeme pregovarala o članstvu u Europskoj uniji, nije bio mnogo blaži.

Danas, dakle dvanaest godine kasnije, Sanader piše knjige i čeka finiš suđenja, Europska unija nema više polugu pregovora kojom je utjecala na promjene Hrvatskoj, a solidno novi hrvatski premijer predvodio je HDZ na svojim prvim lokalnim izborima. Rezultati su bili vrlo solidni, ali ipak ne baš i senzacionalno uspješni. No, eto, nekim čudom i valjda privlačnom snagom svojih političkih programa i vjerodostojnih karijera, HDZ-ovci širom zemlje uspijevaju na mnogim mjestima unatoč prognozama okupiti većine u predstavničkim tijelima i tako kapilarno konsolidirati svoju vlast na lokalnim razinama.

Dvanaest godina, dakle, a samo nam je frizura nešto ravnija.

Nije to, nažalost, jedini nostalgični zaokret u svijetlu i blisku prošlost i jedina najava onoga što ovoj zemlji slijedi u naredne vrlo izvjesne tri godine „stabilne vlasti“ koju tvore HDZ, nacionalne manjine (čiji se politički rad još u Sanaderovo vrijeme pokazao kao izvrstan osigurač od korupcije) i stranka nekad poznata kao HNS. Priča o o zakonu o koncesijama, primjerice, prvorazredni je politički skandal zbog kojeg bi se u zemljama razvijene demokracije vlasti rušile kao domina. Kad bi, naravno, nekome tamo uopće palo na pamet izvesti sličnu svinjariju.

Pazite, ovdje čak ne treba ni ulaziti u suštinu – je li doista ovim izmjenama omogućena masovna privatizacija i otuđenje hrvatskih plaža i ostalih resursa. Dovoljna je samo činjenica da je nakon izrazito burne reakcije javnosti i prosvjeda pred Vladom zakon skinut s dnevnog reda Sabora, da bi već idući tjedan, usred frke s arbitražom oko Piranskog zaljeva isti zakon na brzinu i poitho ubačen u dnevni red i izglasan.

Ako je vlast i mislila nekog uvjeriti da se ne radi o muljaži kojom će podobnima omogućiti novu fazu „pretvorbe i privatizacije“ – ovaj put ne firmi, već prirodnih resursa, više se ne mora truditi. S ovako odigranom pričom u poštene namjere više neće vjerovati ni sobarice frankofilnih nagnuća.

Sve ovo, valja podcrtati, dogodilo se u samo dvadesetak dana od „stabilizacije“ državne vlasti; dakle uklanjanja zanovijetajućeg Mosta iz vladajuće strukture. Štogod imali zamjeriti ekipi Bože Petrova (a ima se), ovakav propis o koncesijama bi, da su oni na vlasti, mogao biti usvojen jedino da odabrane vojne jedinice i pripadajuća mehanizacija njihove (i oporbene) zastupnike „pričuvaju“ neko vrijeme na hladnom i mračnom mjestu.

Još jednom: dvadesetak dana. A slijedi nam još njih oko tisuću.

Hrvatska tako, potpuno očekivano, velikom brzinom postaje pravi poduzetnički raj. Jer, realno, kad se moglo osigurati da iz Agrokora ne curi gospodarsko-političko gnoj i kad se na rubu propasti zbog toga uspjelo otplesati preslagivanje vlasti, granice ne postoje. Odnosno, ovise samo o poduzetničkoj mašti onih koji će znati iskoristiti priliku koja se pruža.

Ostalima više sreće u nekom novom životu, ili, hajde, da ne bude sve tako crno, u nekoj novoj zemlji.