Definitivno se dogodilo. Nepregledna količina gluposti kojima se zasipa domaći medijski prostor potpuno se afirmirala kao mainstream stvarnost i na osnovi u cijelosti pogrešno protumačenih podataka, politikantskih prevara i blažene golemosti neznanja kreira se slika Hrvatske danas. 

Neznanje i laž, dakle, stvaraju osnovu za novinarska pitanja, reakcije političara i kolumnistička pojašnjenja »stvarnosti« sijući sjeme za daljnje pogrešne interpretacija i novi krug idiotarija s golemim uskličnicima. Oko onoga što se doista događa se, za to vrijeme, malo tko brine, uglavnom ne iz zle namjere, već iz potpuno umirujuće količine neznanja i onog u isto vrijeme smirujućeg i napaljujućeg osjećaja pripadnosti krdu. Cinici će reći da se malo toga u Hrvatskoj promijenilo, nekad je pripadnost naciji bila legitimacija gomile, danas je to pravednički bijes prema vlasti u kojem se sve češće ujedinjuju ljevica, desnica i centar. 

Zablude oko The Economista

Kako to biva kad je logika mase u pitanju, nije baš uputno preispitivati utemeljenost osnovnih premisa na kojima se ona okuplja. Srećom, zasad je to ipak manje opasan sport nego devedesetih. Zasad.U samo nekoliko dana tako se zgusnulo više primjera koji ne mogu biti slikovitiji. Malo tko u Hrvatskoj ne zna (odnosno ne »zna«), da je The Economist  hrvatsku ekonomiju smjestio među deset najlošijih na svijetu. U prethodnoj rečenici, koja je postala neupitna isitina na osnovu koje su se izrekle stotine reakcije i napisali deseci »političkih analiza«, međutim, točno je samo ime novine i ime države.

The Economist je objavio tablicu s prognozom kretanja BDP-a za 2014. godinu. Na njoj je Hrvatska deseta najlošija jer se očekuje pad od oko 0,4 posto. To, naravno, ne znači da je hrvatsko gospodarstvo među deset najgorih na svijetu. Jer je hrvatski BDP koji će se, po najnovijoj prognozi The Economista sa primjerice 100 nečeg spustiti na 99,4 i dalje daleko jači od gospodarstva zemlje koja bi imala ogroman rast od deset posto i, recimo, s 20 otišla na 22. Štoviše, The Economist je prognozu radio na oko 100 zemalja, što je upola manje od 200-tinjak koliko ih inače promatraju, pa dodatno relativizira netočnu ocjenu o hrvatskoj ekonomiji koja da je na dnu svjetske ljestvice.

Jasno, sve izrečeno ne znači da je The Economistova prognoza za Hrvatsku dobra. Ona je užasno loša, s obzirom na to da je zemlja već pet punih godina u recesiji, ali je upravo nevjerojatno koliko je dobila medijskog prostora. Samo pet mjeseci stara procjena istih novina – o tome da će hrvatsko gospodarstvo u 2014. godini rasti za 0,9 posto nije objavljena uglavnom nigdje. U međuvremenu, Hrvatsku su dohvatile škare EU borbe protiv proračunskog deficita (koje u svojim rukama drži europski desni centar, ali o tome ništa ne znamo, ili ne želimo znati, pa se o tome ne piše, ne govori i ne analizira) u kojima prvi strada BDP, pa su procjene The Economista odjednom postale »seksi« i poželjna roba za domaće medije i javnost.Divno.

Čvrsta ruka bahatog neznalice

Druga megaidiotarija koja je već postala čvrstom činjenicom kojom operiraju najozbiljniji novinski komentatori kad bojaju sliku današnjice, ili kad skiciraju pitanja za razgovore s Vladinim dužnosnicima, je ono o »najvećem padu industrijske proizvodnje u Europi«. Dakle, ne samo da smo među deset najgorih ekonomija na svijetu, nego smo i na dnu EU po odumiranju industrije.

Ova »informacija« ima i svog »happy« parnjaka od mjesec dana ranije. Tad su, naime, domaći mediji šokirano izvještavali kako Hrvatska ima »najveći rast industrijske proizvodnje u EU«. No, ta informacija je ipak stavljana pod upitnik statističkih fluktuacija i slabih nagovještaja, dok je ova, friška, granitni temelj ocjene kako, eto, idemo polako, ali posve sigurno kvragu, vođeni u tom smjeru čvrstog rukom bahatog neznalice na čelu Vlade. I »najveći rast« i »najveći pad« su, međutim, tek senzacionalistička tumačenja parcijalnih podataka Eurostata.

Radi se o promjenama obujma industrijske proizvodnje u odnosu na prethodni mjesec. Dakle, u siječnju je porastao za 5,4 posto, u odnosu na prosinac. Kako se radilo o ogromnom skoku (najvišem u EU), nimalo je neočekivano što je industrijska proizvodnja u veljači u odnosu na siječanj pala (ovaj put za 2,8 posto, najviše u EU). Iako je »seksi« na takav način protumačiti statistiku, neusporedivo je bitnija i važnija usporedba na godišnjoj razini, a ona je mnogo mirnija: u prva dva mjeseca hrvatska industrijska proizvodnja rasla je za 2,3, pa za 1,6 posto u odnosu na siječanj i veljaču 2013. godine. Što su dobre vijesti i pozitivni podaci, ali ni izbliza još dovoljni da se splete priča o početku oporavka domaće industrije.

No, to je stvarnost. U »stvarnosti« nam je industrija u slobodnom padu i amen.

Portugal? Stvarno?!

Naposlijetku, jedna preporuka ekonomskog analitičara Damira Novotnya, koja još nije uzela korijena baš posvuda, vrlo je simptomatična. Po njemu, Hrvatska se mora ugledati na – Portugal. »Portugalci su imali jedan bolan rez koji je ostavio duboke ekonomske i financijske posljedice, ali je nakon dvije godine znatno povećana ekonomska aktivnost«, rastumačio je Novotny prošlog tjedna. Za medijske analitičare je, srećom, ovo bilo prekomplicirano, pa još u narodnu predaju nije ušlo kako »moramo napraviti što i Portugal«. Ali, kako je, stvarno, prošao Portugal nakon rezova koje su isforsirale međunarodne institucije (pod kontrolom, opet valja ponoviti, političkog desnog centra)?

Evo ovako: 2011. godine im je BDP pao za 1,3 posto (Hrvatskoj -0,2). Godinu poslije: -3,2 posto (Hrvatska -1.9). Lani, Portugal -1,4 posto, Hrvatska -1,0. I da, The Economist, hvala na pitanju, ni Portugalu ne predviđa rast BDP-a za ovu godinu.

Sva ta »dosadna« stvarnost, međutim, ima slabu medijsku i inu prođu u Hrvatskoj. Uskličnici nose klikove, klikovi nose reklame, reklame nose novac. A s Milanovićem se ionako ne da »poslovati«.Ishod je već, valja ponoviti, sad postao samoobnovljiv i ukazivanje na činjenice doživljava se kao odrađivanje političkog posla. Kao izdaju »naše«, »narodne« ili »radničke« stvari. Krdo ne trpi propitivanja temeljnih istina. Što bi rekao kolega: što manje znaš, jasniji su ti stavovi. Sve je bistro, »seksi« i neupitno.

A režanje koje se iz tora te, najveće moguće koalicije, čuje kao nadomjestak argumentaciji shvaća se tek kao doprinos demokratskom dijalogu. Toljage su, ipak, ostale u devedesetima.Zasad.