Pokojni Ivica Račan znao je često zavapiti za vrijeme svog premijerskog mandata o tome kako postoje dvije Hrvatske: stvarna i medijska, a ova potonja, pritom, forsira uglavnom loše vijesti, smatrajući kako se one bolje prodaju. Bio je potpuno u pravu
Mirando Mrsić nije jedini.
Guvernerka Južne Karoline Nikki R. Haley, primjerice, također je ovih dana bila žrtvom temeljite medijske površnosti. Naime, malo poznati lokalni blog (Palmeto public record) objavio je kako iz dva dobro pozicionirana pravosudna izvora ima informaciju da će Haley biti optužena zbog porezne prevare. I prije nego bi čovjek mogao izreći: “čekaj malo”, informacija se proširila virtualnim svijetom SAD-a poput, što bi rekao Gibonni, perja “bačenog u vitar”.
Samo što je i najgora bura mala beba za Twitter. Priča je zvučala preseksi da bi joj se odoljelo i ostavilo mjesta skepsi. Sumnje su prenijeli i neki od najcjenjenih, tradicionalnih medijskih kuća, poput Washington Posta ili CBS Newsa, a jasno da su u kolonama slijedili i fancy portali.
Priča je bila tim slađa što je guvernerka Halley jedna od potencijalnih kandidatkinja za potpredsjedničku kandidaturu u okviru kampanje Mitta Romneya za Bijelu kuću. Što je trebao biti dodatni razlog za oprez.
Sumnjiva je bila i činjenica da autor “informacije” nije ni pokušao dobiti komentar od guvernerke – što se u SAD-u, za razliku od Hrvatske, smatra prilično iščašenim novinarskim ponašanjem.
No, u vremenu kad sekunde dijele dobitnike od gubitnika u objavi neke informacije, mnogi se nisu bavili pretjeranim razmišljanjem. U okviru od dvadesetak minuta, priča je postala nacionalna, a upit za reakciju dobio je i stožer Mitta Romneya.
Epilog: nema nikakve porezne prevare. IRS (američka agencija zadužena za poreze) je guvernerki izdao potvrdu da ju se ne istražuje. Neki mediji su joj se ispričali jer su nasjeli na običan trač. Ali, šteta je učinjena i pitanje je hoće li, baš zbog ove priče, Haley otpasti iz igre za potpredsjednicu SAD-a.
Hrvatska medijska scena vrti nekoliko brzina ispod američke. Kod nas su “Twitter i blogovi”, odnosno mediji koji pokreću lavinu neke priče i dalje uglavnom postojeće novinske kuće, još preciznije: masno otisnuti naslovi na naslovnicama tiskanih izdanja.
Tako je i ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić stigao na metu jedne od njih (one Večernjeg lista), a onda, u toku srijede, i cijele medijske halabuke sa svih strana: od televizijskih emisija, bijesnih komentara na portalima, do bujice otvorenih uvreda i histeričnog ismijavanja preko društvenih mreža.
Riječ je, čuli ste, naravno, o radu bez plaće, koji da je nova izmišljotina vlasti (i neoliberalnih falangi koje da stupaju za njom) o tome kako smanjiti broj nezaposlenih. Priča je zvučala preseksi da bi joj se odoljelo i ostavilo mjesta skepsi. Uostalom, mnoštvo hrvatskih urednika u sličnim situacijama poseže za sve omiljenijom “profesionalnom” poštapalicom: neka nas demantiraju.
Elementarna provjera informacije, međutim (a u tome je vjerojatno i korijen problema), isisava iz priče o novim mjerama za zapošljavanje gotovo sav (lažni) medijski eros.
Prvo: rad “bez plaće” nije nova mjera. Samo proširenje već postojeće koja je istu mogućnost otvarala za samo neka zvanja (u kojima je potreban stručni ili sličan ispit za koji je, pak, uvjet, radno iskustvo). Štoviše, radilo se o relativno uspješnoj mjeri koju je lani koristilo gotovo pet tisuća ljudi.
Drugo: rad “bez plaće” i nije baš neplaćen. Jer korisnik ove mjere dobija 1600 kuna stipendije od države, te mirovinsko i zdravstveno osiguranje i radni staž.
Treće: cijela “vijest” o “novoj” mjeri za zapošljavanje baš i nije vijest, jer je o proširenju postojeće mjere zapošljavanja bez zasnivanja radnog odnosa ministar i javno govorio, posljednji put puna četiri dana prije “senzacionalnog” otkrića u srijedu. O svim mjerama za zapošljavanje, a ima tu i važnijih stvari od ove, samo nisu toliko seksi kad ih se pogrešno interpretira, neki mediji su pisali i tjednima ranije.
Četvrto: mjeru neće moći koristiti svi, već samo visokoobrazovani nezaposleni, te polaznici obrtničkih škola (kojima trebaju dvije godine radnog staža polaganje stručnog ispita) tako da priče o robovskom radu na baušteli imaju smisla. Ako pišete roman znanstvene fantastike.
I, naposlijetku, peto, makar bi trebalo biti prvo: nemogućnost stjecanja radnog iskustva za mlade nezaposlene je velik i realan problem s kojim se suočava gomila ljudi koja želi do posla. U uvjetima mnogih natječaja je upravo radno iskustvo. I o tome se dosad pisalo mnogo, mnogo puta. Mjera koju predlaže Mrsićevo ministarstvo upravo bi mogla pomoći tim ljudima.
Za provjeru ovih pet točaka (a ima toga i još) je dovoljno manje od pet minuta. I to ako imate gadnih problema s koncentracijom. Ali, kao i toliko puta dosad, proklete činjenice znaju stati na put sjajnoj “priči”. To gore po njih.
Pokojni Ivica Račan znao je često zavapiti za vrijeme svog premijerskog mandata o tome kako postoje dvije Hrvatske: stvarna i medijska, a ova potonja, pritom, forsira uglavnom loše vijesti, smatrajući kako se one bolje prodaju. Bio je potpuno u pravu.
Jedan primjer: vijest o tome da je prvi put u deset godina u Hrvatskoj pala nezaposlenost (na godišnjoj razini) dobila je tada, u prvim godinama prošlog desetljeća, tek nekoliko redaka. I to samo u nekim medijima.
A od tad je, druže Ivica, hrvatska medijska scena potonula za nekoliko liga. And counting…
