Stipe Mesić tek sad može biti svjestan kako je, zarpavo, dobro prošao.

Naime, u kampanji za predsjedničke izbroe, lik Jadranke “bit će predsjednica” Kosor toliko je udarao s jumbo plakata, stranica novina, radija, a pogotovo televizije, da je Mesić obznanio kako je odlučio ne otvarati paštetu jer se boji da bi i iz nje mogla iskočiti Jadranka Kosor.

Sada – a službena kampanja još nije ni krenula – Mesiću, kao ni ostalim Hrvaticama i Hrvatima također nije nije uputno otvarati paštetu, jer bi na otvaranje, mogla doći Ona – omniprezentna Duracell premijerka, koja frenetično otvara berbe jabuka, prostorije dječjih vrtića, posjećuje sajmove voćnih rakija i likera, dane piva…

No, ta hiperaktivnost u ispraznosti, osim što hoda po samom rubu medicinske dijagnoze nije zapravo nova pojava u Jadranke Kosor, samo je količinski dobro urodila kako joj se izbori približavaju proput svjetala jurećeg vlaka.

Kosor je, ustvari, počela sebe brendirati kao neumornu terensku radnicu negdje 2003. i 2004. godine, kad je preuzimala zagrebački HDZ (prvo kao predsjednica stranačkog povjerenstva, a onda kao izabrana šefica) te je tako nastojala parirati jedinom istinski Svepisutnom – Milanu Bandiću (informacije radi, zagrebački HDZ je lokalne izbore 2005. godine glatko izgubio).

Činjenica da ta paštetizacija Hrvatske ide na ganglije svakome u ovoj zemlji tko zna zbrojiti dva dvoznamenkasta broja bez upotrebe električne energije, međutim, nije najveći problem onoga što u HDZ-u smatraju “izbornom kampanjom”.

Jadranka Kosor je, naime, opet u Zoni, kao što je bila prije nešto više od pola godine, kad su njene zaredale izjave zapravo na ulicu i prosvjede natjerale čak i – Hrvate. Tada je pričala o nezaposlenima koji ne žele biti čobani, o sjajnoj uštedi ukidanjem vode s okusima u državnim institucijama, o tome kako je situacija u Hrvatskoj – relaksiranija, kako će u ovoj godini radno aktivirati 150 tisuća ljudi… A onda se smirila. Valjda joj je netko usipo objasniti. Ili se prepala svjetine.

Međutim, evo je opet. Rado će pred mikrofonima divaniti o turističkim rekordima po broju noćenja, ali kad je novinari upitaju što je sa zaradom od turizma (koja je lošija nego lani), onda nastaje bežanija.

Pričat će, posve predvidivo, o opasnostima od “crvene Hrvatske” i pozdravljati generale koje je njena stranka, u kojoj je ona tad bila visoka dužnosnica, šibnula u Haag.

No, onaj pravi megakorak za almanahe političke strategije je njen produženi sukob s uvjerljivo najpopularnijim političarem u zemlji, predsjednikom Republike Ivom Josipovićem. “Ivo je rekao svojim bojovnicima da te sad ne diraju”, bivšem su predsjedniku države Mesiću 2007. godine, kako sam veli, dojavili poznanici iz HDZ-a.

Sanader je bio svjestan da mu fronta s tada najpopularnijim hrvatskim političarom usred kampanje za parlamentarne izbore ne može donijeti ništa dobroga (i informacije radi, dobio izbore). Čega su svjesni Kosor i njeni politički savjernici, kad nema dana da ona ne opali po Josipoviću, koji ne štedi municiju uzvraćajući, ostat će vjerojatno priličan misterij.

No, ni taj promašeni i štetni sukob nije ono što trenutno Kosoričinu predizbornu taktiku čini školskom lekcijom iz samoozlijeđivanja, koliko njena teza o izlasku iz krize.

U zemlji u kojoj više nitko nikome ništa ne plaća, u kojoj su za svoje radno mjesto sigurni jedino oni koji su ga već izgubili i u kojoj se na budućnost gleda kao na kletvu, kad premijerka priča o tome da se izašlo iz krize, onda ona ustvari odigrava savršene, idealne predizborne poteze. Za SDP i Zorana Milanovića.

Još kad bi se samo birači nekako mogli sjetiti tko je dotični gospodin….