Malo je koja odluka Milanovićeve Vlade doživjela takvu buru kritika daleko prije svog stupanja na snagu kao najavljeni porez na nekretnine. Združene medijske snage lupaju po “Linićevom” porezu nevjerojatnom žestinom već mjesecima, koristeći pritom upravo senzacionalno napuhane brojke o tome koliko će on iznositi i objavljujući još senzacionalnije “tople ljudske priče” onih koji ne znaju kako će sad moći preživjeti kad moraju platiti “harač” na svojih tristotinjak kvadrata kućice za odmor na moru.

Po Vladi lupaju i s desna – Karamarko dovršava svoju verbalni opus kojima ih želi učiniti što sličnijima neprijateljima iz 1991. godine, pa poreznu politiku naziva agresorskom, ali i s lijeva – cijeli buljuk salonskih ljevičara riga vatru jer da se radi o novom udaru na osiromašeni puk i novom potezu Banskih dvora koji će samo razgoriti krizu.

Kritike su, međutim, uglavnom potpuno promašene. Porez na nekretnine, ukoliko se pažljivo do kraja doradi, bit će vjerojatno jedan od boljih poteza hrvatske Vlade u mandatu 2011.-2015. godine. Štoviše, čini se kao da bi mogla biti riječ o ideološki i ekonomski win-win potezu – onom koji će pravednije rasporediti porezno opterećenje i utjecati na smanjenje razlika u društvu, te dati malo dodatnog goriva za zakočeni gospodarski oporavak zemlje.

Kako, ako je, pa bar to svi znaju – kao da već čujem eho odnedavno-osviještenih Keynesijanaca u Hrvatskoj, put izlaska iz krize povećanje javne potrošnje, a ne porezne presije – potrošnja, a ne štednja? Tako što je svijet, ipak, komplicirano mjesto i što ne postoje jedinstveni ekonomski recepti za svaku situaciju globusu. Tako bar veli jedan od najcjenjenijih keynesijanskih ekonomista današnjice Paul Krugman, koji se za nedavnog boravka u našoj zemlji nije usudio dijeliti nikakve savjete – jer ne poznaje dovoljno detaljno situaciju u Hrvatskoj.

Konkretno: veća državna potrošnja dala bi itekako vjetra u jedra domaćem gospodarstvu, ali kamata po kojoj ova zemlja posuđuje novce je prevelika, gotovo neodrživa (zato je prva i najvažnija ovogodišnja bitka bila ona za očuvanje kreditnog rejtinga). Drugi zec iz šešira koji se onda, en passant, vadi je priča o devalvaciji kune: tako ćemo, vele domaći hokus-pokus spasitelji, povećati konkurentnost i izroniti iz uskoro petogodišnjeg pada BDP-a. Samo što je “pola zemlje” zaduženo u kreditima s valutnom klauzulom. Pa bi im, za postotak devalvacije, vjerojatno jednako poskočile i rate kredita. Divnog li načina za povećanje potrošnje…

Porez na nekretnine, međutim, na gospodarstvo bi ipak trebao djelovati stimulirajuće. Naime, deseci tisuća nekretnina u Hrvatskoj su izvan bilo kakve gospodarske funkcije. Čekaju bolja vremena za prodaju. Uvođenjem poreza, njihovi vlasnici će biti stavljeni pred jednostavan izbor: ili ih prodati po nižoj cijeni od one netržišne, po kojoj ih sad nude, ili ih iznajmiti (čitaj legalizirati postojeće iznajmljivanje i tako dokinuti nepodnošljivi osjećaj tereta vlastite naivnosti kod iznimno rijetkih vlasnika stanova koji ih sve ove godine iznajmljuju – legalno). Cijena nekretnina će pasti, proračun će dobiti neki keš kojim će se moći dalje potpomoći oporavak, a podstanari će konačno “izići iz ormara” i postati doista zakonom zaštićena vrsta.

Drugi “win” poreza na nekretnine je onaj klasni. Taj porez je, ma što vam o njemu govorili, jednostavno pravedan. Naime, ukoliko doista ne bude viši od komunalne naknade za nekretninu u kojoj se živi (a prvotni prijedlog o stopi od 0,2 posto se dorađuje), on će zahvatiti samo onu “sirotinju” sa nekretninom viška. Štoviše, ostvarit će mokri san svakog wannabe društvenog aktiviste sa Cheom na majici ili među rečenicama: lupit će po džepu – banke. Dobar dio njihovog portfelja je, naime, u neprodanim kvadratima, kojima ne žele spuštati cijenu kako ne bi kvarile svoje bilance. E sad će se taj umjetni, krizni nekretninski hrvatski balončić ipak morati ispuhati, ili će se, kroz porez na imovinu, eto, i financijske institucije još jače uključiti u financiranje gospodarskog oporavka zemlje.

Ukoliko, dakle, opterećenje onima koji žive u svojoj jedinoj nekretnini ne bude značajno više od dosadašnje komunalne naknade, porez na nekretnine bit će “najljevičarskiji” potez Vlade Zorana Milanovića dosad. Onaj koji, osim o izlasku iz krize, vodi računa i o društvenoj pravednosti i solidarnosti: o tome da oni koji više mogu, više i doprinesu.Stoga, bez obzira na svu silinu napada koji sijevaju sa svih strana, od krupnog kapitala, preko “proletarijata” sa stotinjak kvadrata “kućice”, pa do “lijevih” medijskih zanovijetanja, ministru financija valja poručiti samo dvije riječi: Slavko, ožeži!