Tribina "B" Darka Pajića

Kome zvono zvoni?

Darko Pajić

Kaže citat iz slavne knjige da nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. U Hrvatskoj nije tako. Kad se svjetla kamera upale u Saboru ili na sjednici Vlade osjećaj je upravo suprotan. Oni su odavno otok. Uostalom, kome zvono zvoni ako ne njima?



Zvono bi moralo zvoniti na uzbunu. Hrvatska ima jednaki omjer umirovljenika i radnika. Dugoročno neodrživ mirovinski sustav. A to znači i raspad socijalne i građanske države, koji slijedi. Statistika je neumoljiva. Kaže da smo jedan naprema jedan. Svatko imalo razuman zna da je stanje neodrživo. Ali zvono ne zvoni nikome. Uzbune nema, Vlada se zabavlja unutarstranačkim cirkusom u SDP-u. 


   Premijer prijeti ministrima i stavlja im do znanja tko je jedini i neprikosnoveni šef. Njega, baš njega, moraju slušati. Bespogovorno. Jedna duša, jedno tijelo, postrojeni kao vojnici. Spašava Milanović šta se spasiti dade prije izbora na Dan mladosti. Mirando Mrsić, ministar koji bi trebao biti najviše zabrinut zbog pucanja mirovinskog sustava upravo najavljuje objavu liste srama na kojoj bi bile tvrtke, koje ne isplaćuju redovito plaće svojim radnicima tri mjeseca uzastopce. Objava liste kasni, ali to i nije neki problem, jer je ideja tragikomična. 


  Valja računati da radnici, koji ne primaju plaće to znaju, pa im objava i nije od neke koristi. A poslodavci teško da imaju stida u tolikoj mjeri da će ih objava liste srama natjerati da se skriju u mišju rupu i žurno isplate plaće. Zanimljivo su i kriteriji. Ako ste poslodavac i dužni ste radnicima samo za dva mjeseca, nemate se čega sramiti. Možete biti ponosni time što vas vaši djelatnici kreditiraju s tako malim iznosom, jer računica očito pokazuje da nije neki problem raditi, odnosno volontirati dva mjeseca. Još je bolje što možete dva mjeseca ne dati plaću, pa četiri dati, pa onda opet dva ništa i nemate se čega sramiti, jer unutar šest mjeseci treba nakupiti cijeli kvartal neredovitih isplata da biste dospjeli na listu srama. Što znači da će većina kandidata za Mrsićevu listu završiti u stečaju ili barem u predstečajnoj nagodbi prije negoli će se tako strašno zacrvenjeti u licu.


   Druga su pravila za državne dužnosnike kao što je Mirando. Osim što još uvijek nema ni miligrama šanse da oni rade džabe makar i jedan mjesec, njima je i otkazni rok takav da bi se barem malo morali zastidjeti. Prvih šest mjeseci ništa ne radiš, a plaća ide. Onda još šest mjeseci ništa ne radiš, a ide pola plaće, koja je i takva barem nekoliko puta veća od prosječne radničke plaće u Hrvatskoj. S tim da državni dužnosnik ne mora muku mučiti zbog rezultata vlastitog rada. Jer mu sudbina o tome ne ovisi. Poslodavac mu je država koja propada, što nije razlog da se državnim dužnosnicima smanje privilegije, kamoli da ih izjednače s običnim radnicima.  

  U 2013. godini Hrvatska je bivšim državnim dužnosnicima isplatila više od 27 milijuna kuna za plaće. Bijednih 2,1 milijun kuna dobili su bivši dužnosnici u ministarstvima i državnim upravnim organizacijama. Recimo pomoćnici ministara kao što je smijenjeni Branko Šegon (zbog sukoba interesa), koji će pravo na plaću imati u ovoj godini. Onih ostalih 24,9 milijuna kuna išlo je na bivše načelnike, gradonačelnike i župane, što i nije neka svota ukoliko se uzme u obzir da imamo 575 jedinica lokalne samouprave i gotovo isto toliko njihovih šefova sa svim pripadajućim pravima i privilegijama. Izuzeti treba tek treba volontere, koji su u debeloj manjini. Naša rastrošna država i premijeri velikog ego-tripa u koje spada i Zoran Milnović, i dalje smatraju da sve ovo i dalje možemo i moramo plaćati. 


   Nije bilo tako davno, još 2002. godine, rashodi državnog proračuna iznosili su 82 milijarde kuna. Svi su ekonomski analitičari već tada upozoravali da je proračun prenapuhan. I neodrživ. Nije to bila prepreka za kupovanje socijalnog mira, gomilanje administracije i izmišljanje radnih mjesta po uzoru na Splitsko-dalmatinsku županiju. Tamo danas čak i tajnica Županije ima svoju pomoćnicu, koja ima svoju tajnicu, čiji puni naziv radnog mjesta glasi administrativna tajnica tajnice Županije. I tako je prošlo 10 godina, a država ima proračunske rashode od 132 milijarde kuna. Kamo sreće da se možemo vratiti u »zabrinjavajuće« stanje s početka novog milenija. Iako je većina građana zadnjih godina toliko štedjela da se čini kako bismo uskoro mogli i crknuti. A onaj teški teret štednje koju na svojim plećima nose Linić, Milanović, Karamarko, Pusić, ministri, pomoćnici, savjetnici, saborski zastupnici, itd., svodi se na 6 posto smanjenja plaće državnih dužnosnika. Tako da moraju preživljavati s 14.100 kuna ukoliko su imali plaću od 15.000 kuna neto, netko više, a netko manje. 


  Kaže citat iz slavne knjige da nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. U Hrvatskoj nije tako, jer bi inače lista srama bila toliko duga da je Mrsić ne bi imao gdje objaviti. Kad se svjetla kamera upale u Saboru ili na sjednici Vlade osjećaj je upravo suprotan. Oni su odavno otok. Uostalom, kome zvono zvoni ako ne njima?