Što se događa kada generacija postane punoljetna tijekom najveće ekonomske krize u stoljeću, a pritom ne misli da bi brak bio najvažnija stvar koju bi trebali učiniti u životu?

Prema nekim istraživanjima ekonomskih i kulturnih kretanja u moderno doba postalo je normalno živjeti s roditeljima i do 34. godine života. Osvrnemo li se unatrag, to se nije događalo u prošlosti, od punoljetnosti djeca su odlazila na školovanje ili su postajala ekonomski neovisna, ako ne kao osamnaestogodišnjaci onda već po završetku studija.

U Americi prema statističkim podacima iz 2014. godine 32,1 posto mladih živi s roditeljima, 31,6 posto živi sa suprugom ili izvanbračnoj vezi, ostalih 22 posto živi kod rodbine ili u nekim grupama u stanovima ili studentskim domovima, a tek 14 posto živi samostalno.

Brak više nije zadana životna forma kakva je nekad bila, sve je manje mladih ljudi spremnih na planiranje obitelji i vezivanje. Taj je postotak u posljednjih 70 godina umanjen za čak četrdeset posto, odnosno danas se tek 20 posto mladih odlučuje svoju vezu ozakoniti.

Loši statistički trendovi nisu mimoišli ni Europu pa se u Europskoj Uniji prema istraživanju iz 2011. utvrdilo da više od dvije trećine nezaposlenih mladih ljudi živi kod roditelja, dok  60 posto zaposlenih žive sami ili s partnerom.

Kao glavni razlog produženog vijeka stanovanja u roditeljskom domu  prema istraživanju sociologa Michael Rosenfielda sa Stanford Universitya  je taj što su se nekad ljudi vjenčavali i odlazili od roditeljskih domova već u ranim dvadestima.

Primjerice, 1956. godine žene su ulazile u brak u prosječnoj dobi od 20 godina, a muškarci s 22 godine. Danas je taj prosjek za žene dostigao 27  godinu života, za muškarce 29. godinu. Prema njegovim riječima mladi ljudi su sve više izbirljivi, ne žele puno djece, a žene su postale materijalno neovisne.

Dakle, recesija je učinila svoje pa ljudi koji si mogu priuštiti da žive sami to i učine. Oni koji si to ne mogu priuštiti, žive s cimerima, koji se ponekad zovu mama i  tata.