Pregled, opis i stručnu kontekstualnu analizu i interpretaciju tih običaja skupila je etnologinja dr. sc. Jasna Čapo Žmegač u svojoj knjizi »Hrvatski uskrsni običaji – Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX. stoljeća: svakidašnjica, pučka pobožnost, zajednica«. U njoj sumira da iza »termina ‘običaj’ stoji uporaba religijskog rekvizita ili religijskog vremena, što možemo smatrati pobožnim činom jer se temelji na vjerovanju u djelovanje religijskog vremena i predmeta«.
U svojoj lijepoj i sjetnoj pjesmi »Vazmena nedilja« čakavski pjesnik Mate Balota kaže što se na blagoslov nosi i što će na Uskrs obitelj blagovati.
»Ti ćeš danas pojti u crikvu,
s facoli hlibi i mesa,
za junca, turte i jaja,
pop će moliti
stare slovinske besede…
U podne će biti na stolu
jaja, hlibi i janče pečenje,
vi ćete slaviti svetac
kad Bog je uskrsa,
vino će teći crleno
vašeg najboljeg trsa,
i sve će imati za vas veliko
sveto znamenje«
Također analizira da je u tim »postupcima riječ o konkretnoj i praktičnoj pobožnosti usmjerenoj osiguravanju ovozemaljskih potreba…« K tome, uglavnom se baveći običajima ruralnih sredina, pita: »umjesto da te postupke nazivamo ‘običajima’ ne bi li bilo ispravnije govoriti o oblicima pučke pobožnosti?« U primjerima i analizama, posebno se baveći pučkim običajima Velikog tjedna konca 19. i prve polovice 20. stoljeća, na to će pitanje odgovoriti potvrdno pronalazeći »usku obostranu vezu crkvenoga kulta i pučkoga običaja«. »Pučka je religioznost u uzajamnoj vezi i prožimanju s kršćanskim vjerovanjima, u korizmeno-uskrsnome sklopu običaja možda više negoli u drugim kršćanskim običajima… Iza naziva ‘običaj’ u navedenim primjerima stoji uporaba kultnog rekvizita ili liturgijskog vremena utemeljena na vjerovanju u njihovu efikasnost«, zaključuje etnologinja.
Šutnja zvona
Među ostalima, analizira primjere: šutnju zvona u Svetom trodnevlju i njihovo zamjenjivanje napravama nazivanim čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala, regetaljke; primjere postupanja sa zemljom i urodom također u Svetom trodnevlju; primjere i tumačenje pijenja vina, u nekim krajevima isključivo rakije na Veliki petak. U tom nizu običaja je i običaj umivanja u sveti čas, u trenutku kad na Veliku subotu ponovo zazvone crkvena zvona i kad se u crkvama pjeva Gloriju. Zatim običaj šibanja u Velikom tjednu, onda i običaji blagoslova hrane, kao i postupanja s tom hranom, ali i vodom i vatrom blagoslovljenima u uskrsnoj noći. Knjiga se bavi i društvenim aspektima korizmenih i uskrsnih običaja u pojedinim krajevima naše zemlje – i tu govori o uskrsnim krijesovima, procesijama u spomen Isusove muke i uskrsnuća, društvenim porukama ophoda na Cvjetnicu, o uskrsnom darivanju ili drugovanju, običajima uskrsnog veselja.
Za većinu kršćanskih obitelji je izrada pisanica, uz spravljanje uskrsnih pogača, neizostavni predblagdanski ritual u svim dijelovima naše zemlje. I pisanice i pogače, odnosno raznovrsna uskrsna peciva, i danas su kod nas, unatoč vremenu komercijalizacije, simboli i tradicionalni darovi. Većina kršćanskih obitelji, bilo urbanih, bilo seoskih i danas kod nas njeguje običaj odnošenja na blagoslov hrane, ili na uskrsno jutro ili neki već u noći Velike subote na obred Vazmenog bdijenja.
U crkvu s košarama
O blagoslovu hrane dr. Hoško kaže da je običaj koji će nadživjeti mnoge druge zato jer ga je moguće održavati i u gradu.
»Već na Veliku subotu svaka kuća je slala u crkvu kojega ukućanina s košarom ili kakvim sudom, napunjenim najvažnijim jestvinama tih dana. Negdje se taj običaj zove svetenje, posvećenje ili slično. Košare su morale biti pune jela i prekrivene lijepim ubrusima; neka se vidi obilje i bogatstvo. U košarama su redovito: jaja, šarena jaja, kruh, uskrsno pecivo, sir mladi, hren, sol, luk, komad mesa, obično od buta, kobasice, pa i piće. Jelo blagoslivlja u crkvi svećenik. Negdje se košare poredaju u red kojim svećenik prolazi i blagoslivlje ih. U nekim krajevima košare s jelom nose mlade žene i djevojke i poslije blagoslova stavljaju košaru na glavu i trče kući, utrkuju se koja će brže! Blagoslov jela je bio znak da je prestao korizmeni post i zato je svatko od njega blagovao. Naravno, donošenje blagoslovljenog jela u kuću označavao je i vjerničko uvjerenje da se bez Božjeg blagoslova ne može obavljati važnije životne zadaće. Ostatke jela bi palili, rasuli po vrtu ili polju, a u zapadnim hrvatskim krajevima kost od buta bi zabadali i pod strehu da blagoslov štiti kuću od groma, a polje obiluje rodom. Od uskrsnih jela napose se istuču peciva, različite pogače i hljebovi. U Primorju je u pecivu redovito umetnuo jaje. To su pince. Negdje je pecivo u obliku pletenice ili luka; pletenice bi domaćica darivala djevojčicama, a luk dječacima. Šaranje jaja spada u osobit uskrsni običaj. Motivi su različiti, od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja. Ta šarena jaja i peciva su nekoć bila posebna oznaka uskrsnog jelovnika.«
Obnova kućne vatre
Pitamo kakav je običaj obnove kućne vatre, što je, kaže naš sugovornik, sigurno u najužoj vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, s blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu?
U Zagorju i Prigorju je bio osobito živ običaj ophoda raspetnika ili križičara, tumači dr. Hoško. I nastavlja: »Kako su sve do 1954. crkvena slavlja Velikog tjedna bila prije podne, ti su raspetnici odmah poslije svečanosti uskrsnuća obilazili selima. Bila bi to grupa kojoj je na čelu jedan nosio raspelo, a katkada ju je pratio i bubnjar potičući pjesmu tih prvih čestitara blagdana Uskrsa. Oni su, naime, ulazili u kuću ili su stali pred kuću očekujući da ukućani izađu van i svakome nudili raspelo na ljubljenje. Naravno, domaći bi ih darivali novcem, a mlade snahe rupcem. Kako postoji svjedočanstvo da su u srednjem vijeku ovo čestitanje raspetnika obavljali tzv. crkveni šekutori, tj. članovi crkvenog odbora, očito je da je to bio najprije crkveni običaj koji je postao zatim sveopćim, narodnim.
Manje su rašireni običaji polijevanja s vodom uskrsnih čestitara i uskrsnog šibanja. Običaj polijevanja je raširen među podunavskim Hrvatima u Bačkoj; negdje više na uskrsni ponedjeljak nego na sam blagdan Uskrsa. Djevojke su redovito vodom polijevale momke. Taj običaj je osobito raširen u Poljskoj. Među bačkim Hrvatima je također raširen običaj uskrsnog šibanja; taj je običaj još živ i u zapadnoj Slavoniji. Bičevi se pletu od mladog vrbovog pruća; ponekad se ono kuha i skida mu se kora pa se onda lako isprepliće; jednostavniji su ti korbači od zelenog tankog pruća. Naravno, šibaju momci djevojke, dječaci djevojčice. Šibani se mogu brzo osloboditi, ako djevojka ili djevojčica dadne jaje šibaču. Taj običaj kod nas nije baš čest, ali je kod drugih europskih naroda veoma raširen.«
»Blagoslov vatre podsjeća na Gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: ‘Ja sam koji jesam’. Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista. U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je palio gubu koja raste po panjevima i na starom drveću – potpaljivao i zatim s njom naslagana drva. Postojao je još stariji običaj da se vatra izaziva i guba pali trenjem drva o drvo; to je tzv. živa ili sveta vatra. Kad je završio blagoslov vatre i narod ušao u crkvu, onda bi dječaci ili momci palili svoj komad gube na blagoslovljenoj vatri i nosili kući da ponovno potpale vatru na vlastitom ognjištu. Domaćica bi prije potpuno ugasila vatru u kući, očistila peć. Sve je to bio izraz želje da i u kući gori ‘sveta vatra’. Premda je to održavanje vatre na ognjištu bio i pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Europi i kod Hrvata postao opći narodni običaj s jasnim kršćanskim značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući«, kaže dr. Hoško dalje analizirajući da je s donošenjem blagoslovljene vatre u kuću vezan običaj uskrsnog krijesa, čest u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posebno u Žumberku, ali ne i u Primorju, a niti u Lici.
Gradnje uz motke
»Običaj su napose njegovali pastiri. Pale se tzv. krisi, vuzmenke, vuzmice, vuzemice, vazmenke u uskrsnoj noći. Suho granje se slaže uz zabodene motke i stvara obelisk do 6 m visok. Cijelu noć bi zaduženi čuvali te krijesove, a palili bi ih ujutro oko 3 do 4 sata. Pazilo se da krijesovi posve izgore, a onda bi preko garišta gonili stoku da bude zdrava, a pepeo bi se razbacivao po njivama i vrtovima da bolje rode usjevi. Bilo je s tim običajem vezano i vjerovanje da zle sile – vještice i vukodlaci, neće imati vlasti ondje dokle dopre svjetlo ili dim tih krijesova. Naravno, i ti krijesovi dijelom pripadaju tradiciji paljenja vatre u različitim navještajima proslava, odnosno samim slavljima, ali ih je opravdano vezati uz proslavu Uskrsa i uz blagoslov vatre pred crkvom na početku Vazmenog bdjenja.«
Iz odjeka tradicije kao vrijedne uskrsne običaje naš sugovornik izdvaja mnoge, među ostalima tzv. matkanje, osobitu vrstu sklapanja posestrimstva. Običaj je nekoć bio raširen u Međimurju i Podravini, prvenstveno među mladim ženama i djevojkama, a danas među djecom.
»Tjedan dana poslije Uskrsa, u tzv. Bijelu nedjelju, okupljale su se djevojke u prostranijoj kući, donosile jelo za zajedničko blagovanje, prije raspoređujući tko će što donijeti. Dio dana bi ondje provele pjevajući ili spremajući jela, a onda bi stale u krug i po dvije bi sklapale posestrimstvo pitajući jedna drugu: ‘Sestra, nevista, hote vi bit ma sestra’, tj. hoćeš li biti moja sestra? Odgovor bi bio: ‘Do moje ili vaše smrti’. Otada su se međusobno zvale ‘sestra’ ili ‘matka’ dodajući tom izrazu posestrinino ime, npr. sestra-Mara i slično. Kod uspostavljanja posestrimstva darivale su jedna drugu jajima. Danas to čine djeca šarenim jajima i zovu običaj matkanje«. objašnjava dr. Hoško.
Mladi plesali u ponedjeljak
Od običaja kojima se izražava uskrsno veselje približava nam uskrsna kola koja su mladi plesali na uskrsni ponedjeljak i tijekom uskrsnog vremena. »Bili su to osobiti plesovi, prvi poslije 40 dana korizme. U našoj narodnoj glazbi etnomuzičari bilježe mnoga uskrsna kola u različitim varijantama. Zanimljivo da su neka hrvatska uskrsna kola prešla slovensku granicu i još su uvijek poznata u Beloj Krajini«.
Dr. Čapo Žmegač za hrvatske uskrsne tradicije prve polovice 20. stoljeća konstatira da su europska baština: »Pogledamo li makar letimično europski folklor, uočit ćemo da gotovo sve hrvatske tradicije imaju analogije negdje u Europi. Od Engleske i Španjolske, preko Francuske, Švicarske i Italije do Austrije, Mađarske i slavenskih zemalja središnje i istočne Europe, ponavljaju se o Uskrsu ili bliskim proljetnim datumima, o Jurjevu ili 1. svibnju, slični običaji.« A pišući o osobitosti Uskrsa u hrvatskim krajevima u tom vremenu, kaže da osobitost postoji na mikrorazini neke zajednice: »Stoga kad govorimo o osobitosti hrvatskoga Uskrsa, valja govoriti u množini – o osobitostima hrvatskih Uskrsa u vremenu, prostoru i društvu.«
Zaključimo s riječima fra Bonaventure Dude iz teksta kojim je bio popraćen kalendar narodnih običaja primorsko-goranskog kraja, godine 1999. Opisao je da su kršćanski blagdani »sa svim svojim popratnim narodnim običajima i blagdani života: u njima se intenzivnije događa i proživljava ljudsko drugovanje i prijateljevanje. Tako su blagdani i s njima povezani narodni običaji značajni i za unapređivanje međuljudskih odnosa, za civilizaciju ljubavi«.
