Mi smo ovdje posljednji znak nade za one majke koje žele pobaciti, za one očeve koji podupiru pobačaj, za medicinsko osoblje, objašnjava vjeroučitelj Ante Čaljkušić pod transparentom: Trudna si, ne boj se...
Pred Kliničkim bolničkim centrom »Sestre milosrdnice« vazda gužva. Nije to samo pacijenata radi i našeg kaotičnog zdravstva. Mora tu bit još koji razlog više, možda onaj trg pred ulazom, ili ona kapelica zbog čega se čini da više nego drugdje tu nutkaju tiskovinama, ili prose kunu dvije. Novost je, pak, da se tu i moli i to, unatrag par dana, posve javno i intezivno, non-stop, od 6.30 ujutro do 18.30 popodne. Akcija se zove »40 dana za život« i uvoznog je karaktera. Cover, reklo bi se da je u pitanju pjesma a ne molitva, post i bdijenje kojom se, oni koji će do 13. travnja, moliti, postiti i bdijeti, kane izboriti za prestanak pobačaja u KBC-u »Sestre milosrdnice«. Jer, tvrde, tu se učini više od 500 pobačaja na godinu.
Na internetskim stranicama inicijative piše kako je sve počelo u SAD-u, u Teksasu, 2004. Tu je njih četvero odlučilo 40 dana moliti i postiti za prestanak pobačaja i zatvaranje jedne klinike za pobačaj. Rezultat je navodno bio smanjenje pobačaja u klinici za 28 posto. Ove godine, tvrdi se, u 40-dnevnoj molitvi i postu sudjeluje 251 grad u 11 država svijeta.
Za našega posjeta onih koji mole bilo je malo, desetak. Glave im pognute, u rukama transparenti: »Ljubav želi život«, »Dragocjen si u mojim očima«, »Trudna si, ne boj se«. Mlad neki svijet.
I osoblje bolnice
– Uglavnom je to studentska populacija. Popodne ih je više. Znaju doći i stariji, čak i osoblje bolnice. Zna biti tridesetaka ljudi, a prvih dana bilo ih je oko 300 – veli nam Hrvoje Zovko, onaj koji pazi da sve prolazi u miru i dobru.
No, desetak se čini malo, i trideset se čini malo ako ova molitvena hrvatska inicijativa kani ostvariti rezultate na svjetskoj razini. Jer, u svijetu je – piše na internetskim stranicama – zahvaljujući akciji dosada od pobačaja spašeno 8.245 života, obratilo se 88 zaposlenika klinika za pobačaj, a 44 klinike su zatvorene. Da nema već rezultata i u nas!? Zovko veli da će se rezultati objaviti kad akcija završi.
Mlad ste čovjek, taman za zasnovat obitelji, što ako u vas situacija bude takva da je pobačaj jedino rješenje?
– Mislim da pobačaj nikada nije rješenje, da je to samo izbjegavanje odgovornosti. I mislim da je suočavanje s činom koji smo napravili izraz zrelosti, ozbiljnosti. Svećenički sam kandidat pa ne mogu iz perspektive obiteljskog čovjeka govoriti…
– Oprostite, očito smo pitanje adresirali na krivu adresu.
– … ali znam riječi koje mi je majka uputila kad smo o tom razgovarali prije koji dana. Mama mi je rakla: »Da sam ja čekala savršeni trenutak da se ti i sestra rodite, nikad ne bi rodila – rezolutan je Hrvoje Zovko, svećenički kandidat sisačke biskupije.
Ne vjerujem baš da je razlog za pobačaj to što se čeka savršen trenutak!?
– Mislim da se često dešava upravo to, da se ljude na neki način prisiljava, bilo da je od roditelja, bilo da su to muževi dečki – ne da se Zovko.
Nalikuje taj razgovor na dijalog, forma je zadovljena, makar očito jedan tuče u kope, a drugi u špade.
Zadnja slamka
Znači, samo molitva može pomoći!? Zato valjda i ona inicijativa da se molimo za razboritost saborskih zastupnika!?
– Ljudi to krivo shvaćaju, hvataju se za molitvu kao za nekakvu zadnju slamku, ali nama kršćanima je molitva ono s čim sve počinjemo i s čim sve završavamo. Tako i ova molitva može biti poticaj da se nešto konkretno napravi – pojašnjava Zovko.
Sva to sluša Ante Čaljkušić. On je lider ove inicijative. Vjeroučitelj. Brz na jeziku. Zahvaljuje na svakom pitanju. Na upit zbog čega inicijativa i u nas, odgovara: »Zato što smo vidjeli da je jako djelotvorna!« Ponavlja kako se inicijativa sastoji od tri elementa; molitva i post, miroljubivo bdijenje i osvješćivanje lokalne zajednice. Kaže kako ga često pitaju zašto stoje pred bolnicom.
– Zato da bi svoja razmišljanja, uvjeranja, misli iskazali vanjskim nekim znakom. I upravo ovaj znak da smo prisutni ovdje pred bolnicom ljude dotiče u srca! Jer, mi smo ovdje posljednji znak nade za one majke koje žele pobaciti, za one očeve koji podupiru pobačaj, za medicinsko osoblje – poručuje.
Za protivnike inicijative, za one koji se ne libe stati pa im dobaciti kako su tu jer pametnija posla nemaju, ima samo razumijevanja.
– Neka slobodno dođu! Nikog se ne bojimo, niti želimo nekog izazvati – kaže.
Pokazuje pritom izjavu o miroljubivom sudioništvu koju je trebao potpisati svaki sudionik akcije.
A što ako ne uspijete preobratiti nikoga, kao što mene niste uspjeli uvjeriti u svrsishodnost ovoga – pitamo ga.
– Mi smo sretni što nam je Bog dao slobodnu volju izbora da čovjek može sam u svom srecu odabrati uvjerenja koja želi. Mi ovdje nikome ništa ne namećemo. Mi imamo svoje građansko pravo da izrazimo svoje mišljenje i na ovakav način. Nikog ne osuđujemo, u nikoga ne upiremo prstom, niti pozivamo na nekakav politički angažman. Mi smo isključivo molitvena inicijativa – odgovara Čaljkušić.
Kope i špade
Samo, ne čine li svojom molitvom pred bolnicom zapravo nažao ženama, obiteljima koji su u bolnicu došli možda i zbog pobačaja.
– Mi iz iskustva znamo da baš mnoge žene koje prolaze pored ljudi koji mole, osjete da ih vole i ljube i odluče roditi – kaže.
Iskustva su to, doduše, opet iz Amerike i svijeta. O našima ćemo slušati kad prođe 40 dana.
I to je to. Kope i špade. U taj čas prilazi nam gospođa. Kaže, ako se i ne može sve riješiti molitvom, može nam molitva pomoći da se osvijestimo.
– Djeca su se uvijek rađala i kad je bilo teško, i za rata. Mlade žene guraju karijeru, najprije dugi nokti, lijep život, a za djecu kad stignemo – ne dvoji učiteljica iz Vukovara.
