Kriza golema i dugotrajna, perspektive crne, siromaštvo sve teže. No, kako nas povijest uči, kako god da jest, nekako ipak jest. A da bismo nekako, barem u egzistencijalnom smislu, prebrodilo upravo opisana vremena, treba štedjeti, treba negdje i nekako sklanjati eventualne viškove. Ali gdje, u što ulagati? U banke? Sigurne, s jasnim garancijama, ali i one su samo poslovni subjekti, znači mogu i propasti. Uostalom, i sam novac je »roba« izrazito promjenjive vrijednosti.

Nekretnine? Da, ali treba imati pedeset ili više tisuća eura da bi se došlo i do najmanje stambene jedinice, a kad kriza pokaže svu svoju silinu, nekretnine je praktično nemoguće prodati, osim ako im se cijenu ne spusti nerealno nisko. Dionice, fondovi? Oni ipak traže određenu razinu stručnosti da bi se njima moglo vladati – u protivnom oni vladaju vama, što na kraju može imati katastrofalne posljedice. A zlato? Od pamtivijeka cijenjeno, sposobno funkcionirati čak i u ratnim vremenima. Je li moguće, i je li pametno viškove pretvarati u zlato?

– Jedna od najrealnijih ekonomskih računica nas uči kako se ušteđevina mora pravilno rasporediti. Nikako se ne bi smjelo usmjeriri sve u jedan sektor jer ćemo si tako otežati njezino korištenje u trenutku kad nam bude najpotrebnija. Stoga bi optimalna formula bila  – trećina štednje u novcu, trećina u nekretninama, trećina u – zlatu. Ne dakako u zlatnom nakitu, nego u investicijskom zlatu što se deponira u određenoj gramaturi najviše čistoće, istaknuo nam je na početku razgovora Kristijan Kopić, direktor sektora Investicijsko zlato u Auro domusu, najvećem hrvatskom sustavu za otkup zlata što se prije godinu dana upustio i u pionirski posao s investicijskim zlatom.

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, između ostalog, promijenili su se i zakoni što se odnose na kupnju investicijskog zlata. Za razliku od zlatnog nakita koje je opterećeno porezima i trošarinama, investicijsko je zlato od 1. srpnja 2013. oslobođeno svih nameta. Tretira ga se kao štednja, tako da nije podložno oporezivanju. Nakon »zlatne groznice« što je prije nekoliko godina iz privatnih hrvatskih riznica »počistila« na tone zlata, sad je izgleda na redu – investicijska groznica.

– Ne bismo baš mogli reći da je na djelu investicijska groznica jer još se uvijek ljudi na neki način boje pretvaranja novčanih viškova, ili već postojeće štednje deponirane u bankama, u zlato. Mi smo cijelih godinu dana, jer dozvolu za poslovanje s investicijskim zlatom dobili smo početkom prosinca 2013., bili iznimno aktivni u obrazovanju kadra i stvaranju pretpostavki da bismo se ovim poslom mogli baviti na najvišoj profesionalnoj razini. Stoga, značajnije rezultate tek očekujemo u razdoblju što dolazi, mišljenje je Tatjane Košir, izvršne direktorice za investicijsko zlato u Auro domusu.

A kako se to štedi zlatom? Jednostavno – u ponudi se nalaze pločice razne gramature, od 1 do 1000 grama, a ovisno o mogućnostima, tako ga se i kupuje. Najniža cijena, uzima li se »šipku« od kilograma – u vrijeme našeg razgovora to je bilo po prilici 31 eura po gramu, dok je najskuplja u pločici od jednog grama – 48 eura. Ali što s njima kad ponestane gotovine, kad su primanja »prekratka« da bi pokrila ratu kredita, maturalnu ekskurziju, vjenčanje ili neki sličan, značajni odljev novca iz kućnog budžeta?

– Pa jednostavno – donese se pločicu u zlatarnicu ovlaštenu za otkup i prodaju investicijskog zlata i prema cijeni određenoj toga dana, dobijete novac – pojašnjava nam Košir.

Znači, zlato se zapravo ponaša kao – dionica. Ovisni o kretanjima na međunarodnom tržištu, određuje mu se cijena, a ona varira. Prije nekoliko godina rasla je brzo, unazad godinu dana porast cijene zlata bio je oko deset posto.

Opširnije u tiskanom izdanju