Foto Ivana KUŠTEK
Najčešći korisnici programa djeca su s dijagnozama autizma, ADHD-a, cerebralne paralize i downovog sindroma, a nakon manje stanke udruga je ovih dana preselila u novi i opremljeniji prostor u sklopu zagrebačke penjačke dvorane Fothia
Prostor za terapiju tada, u rujnu 2011. godine, još nije bio ni spreman, a udruga je tek dobila svoju internet stranicu, kad su se prvi zainteresirani jedan za drugim počeli javljati željni uključivanja u program. Od djece s dijagnozama autizma, ADHD-a, cerebralne paralize, downovog sindroma do odraslih ljudi s ozbiljnim problemima s kralježnicom, do danas je kroz udrugu prošlo više od šezdeset korisnika. Nakon manje stanke zbog problema s prostorom, udruga je ovih dana preselila u novi, adekvatniji i opremljeniji prostor u sklopu zagrebačke penjačke dvorane Fothia gdje korisnike očekuje nekoliko malih umjetnih stijena. Suprotno u javnosti i dalje uvriježenim predrasudama da se radi o »adrenalinskoj« priči, sportsko i terapeutsko penjanje u ovakvoj vrsti dvorana potpuno je sigurna aktivnost. Čini se, međutim, da predrasuda ima sve manje jer je interes za ponudu udruge sve veći, govori nam Lucija, a kako i ne bi kad je terapijsko penjanje, slažu se stručnjaci, iznimno učinkovit program.
Pomaže i govoru
– Penjanje je u motoričkom razvoju forma koja se javlja prije hodanja. Štoviše, obrasci puzanja su u stvari obrasci penjanja, što znači da se djeca prije no što prohodaju najprije hvataju za stolice, stolove, sve što im može poslužiti u svrhu podizanja tijela i na taj način jačaju muskulaturu kralježnice i pripremaju se za hod. Od toga polazi ideja da penjanje može biti odlična terapija za pacijente koji, primjerice, boluju od cerebralne paralize. Drugi važan aspekt terapije penjanjem je jačanje motoričkih sposobnosti, obzirom da prilikom penjanja svaka kretnja zahtijeva održavanje ravnoteže i preciznost. Kod određenih tjelesnih oštećenja osobama koje od njih pate teško je izvoditi i neke osnovne radnje poput posezanja za nekim predmetom i te se kretnje mogu poboljšavati samo ukoliko se izvode puno puta, što je slučaj kod penjanja, pojašnjava nam Lucija, navodeći da se penjanje kao terapija često koristi i u – logopediji.
Kako nam je objasnila naša sugovornica, terapijsko penjanje predstavlja modificirani oblik slobodnog penjanja koje se kao terapijski modalitet koristi kod različitih motoričkih oštećenja, neuroloških disfunkcija i psiho-socijalnih teškoća kod gotovo svih dobnih skupina. Terapijsko penjanje provodi se nekih tridesetak godina u zemljama Europe i to najviše u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a kasnije i u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Važan čimbenik pri tome čini povećano izlučivanje endorfina nakon same aktivnosti – doživljaj sreće i zadovoljstva doprinosi motivaciji, povećava samopouzdanje, koncentraciju, izdržljivost, smanjuje strah. Kroz osamdesete i devedesete godine pojavljuju su nove mogućnosti terapijskog penjanja u području ortopedske rehabilitacije. Jedna od prvih primjena terapijskog penjanja u tom smislu bila je u svrhu prevencije muskulo-skeletnih deformacija tipa skoliotične i kifotične posture u adolescenata. Penjanje kao terapija u posljednjih deset godina postiže zapažene uspjehe u rehabilitaciji pacijenata s neurološkim oštećenjima i oboljenjima.
Atraktivno i zabavno
– Važno je istaknuti i da su penjačke kretnje kompleksne i »uključuju« u rad neke dijelove mozga koji se ne koriste toliko prilikom svakodnevnih aktivnosti. Prakticiranjem penjanja dolazi do svojevrsne reorganizacije i stvaranja novih, drugačijih protoka živčanih impulsa. Pojednostavljeno, stvaraju se novi motorički putevi zbog čega se terapija penjanjem u nekim inozemnim klinikama koristi i kod tretmana nakon moždanog udara. Penjanje je dosta važno i kao motivirajuća aktivnost, pogotovo kad je riječ o djeci, jer je »atraktivnije« od raznih cikličkih motoričkih terapija i korisnici vrlo brzo postaju svjesni svog napretka. Iskustva iz inozemstva pokazuju da mnogi korisnici i nakon završenih terapeutskih programa nastavljaju s penjanjem, pa imate primjerice, grupe osoba oboljelih od multiple skleroze koji se međusobno organiziraju i zajedno odlaze na penjanje, pojašnjava nam Lucija.
U radu u udruzi »Osmijeh« pomaže joj mali, no stručni tim – neurologinja Maja Rubinić Majdak, medicinska sestra i Lucijina »desna ruka« Tajana Meter, apsolventica socijalne pedagogije i aktivna sportska penjačica Ana Pavić, te profesorica fizičke kulture Anamarija Lazić koja ujedno radi i u udruzi invalida rada.
U novim prostorima ekipa udruge nastavit će raditi s petnaestak trenutnih stalnih korisnika, a već sada imaju i dvadesetak novih prijava. Svakom novom korisniku se prema dijagnozi procjenjuje potreban tip terapije, a kod djece se posebno gleda i na aspekt socijalizacije s grupom ukoliko je to potrebno. Ime udruge nije slučajno odabrano, jer kako kaže Lucija, već je tjedan dana programa dovoljno da klincima – koji i dalje čine najveći postatak korisnika – već i sam pogled na stijenu izmami osmijeh na lice.