Hrvatska je sa svojih 7,4 posto na petom mjestu ispod Slovenije, uvjerljivog europskog »pozitivca«. U Sloveniji je tako rodni jaz u plaćama najmanji; za isti posao žene zarađuju tek 3,2 posto manje nego muškarci
Godina 2015. završila je, što se prepoznavanja i promicanja prava žena tiče, tragikomično: najave da će Ustavni sud revidirati zakonske odredbe o pobačaju, kojima se od kraja sedamdesetih ženama jamči pravo da donose odluke o vlastitom tijelu, proizvele su ogorčenje koncem prosinca: aktivističke organizacije, predvođene Ženskom mrežom Hrvatske, prosvjedovale su protiv onoga što se jasno čita kao – povratak u pećinu.
Dok su, dakle, ljevičari strahovali da će promjena vlasti odvesti domaću politiku natrag u devedesete, »žensko pitanje« se pred kraj godine razotkrilo kao krhka, slaba karika, koju samo jedna odvažna zakonska revizija štiti od povratka mnogo desetljeća unatrag.
»Nećemo natrag na ilegalni pobačaj!« – istaknule su prosvjednice i prosvjednici transparentnom na prosvjedu pred Ustavnim sudom.
Istovremeno, emancipacija je u svijetu išla korak dalje. Barem naoko. Na dodjeli Oscara, glumica Patricia Arquette sa zlatnim je kipićem u ruci održala govor o razlikama u plaćama holivudskih glumaca i glumica. Njezin su govor čule i podržale žene u zapadnoj industriji zabave, i nadovezale se vlastitim primjerima potplaćenosti (u odnosu na muške kolege). Ima u ovome dosta ironije: treba biti na oprezu kad pitanja ljudskih prava postanu prostituirana u površnim intervjuima slavnih.
Ipak, poklonjenom konju se ne gleda u zube pa je tako objeručke prihvaćen i ovaj novi val emancipacije koji se zatalasao s crvenog tepiha, a kasnije proizveo i vrlo zanimljive, iznenađujuće artikulirane i upućene reakcije o pitanju rodnog jaza u plaćama. Glumica Jennifer Lawrence oduševila je svijet svojim esejom, objavljenim na portalu/blogu multitalentirane feministkinje Lene Dunham, u kojem je opisala vlastite podbačaje u zahtijevanju onolikih honorara za koje se bez truda izbore muški glumci u filmovima u kojima zajedno glume. »Krivim sebe što nisam bila dovoljno hrabra da tražim da se moj rad cijeni jednako koliko se cijeni i rad muškaraca«, sažetak je tog teksta koji je snažno odjeknuo, a u kojemu Jennifer Lawrence poziva žene da se ne daju uvjeriti kako je ambicija krimen.
Iznenađenje je, svakako, i to što se među pet najmanje ekonomski ravnopravnih zemalja svrstala i Njemačka, u kojoj »gender gap« iznosi 21,6 posto, unatoč tamošnjim progresivnim mjerama za uspostavljanje ravnopravnosti. Skandinavske zemlje također su podbacile: u Finskoj žene zarađuju 18,7 posto, a u Švedskoj 15,2 posto manje nego muškarci. Sloveniju, koja je ovim podacima prepoznata kao najravnopravnija članica Europske Unije, na ljestvici prate Malta (s 5.1 posto rodnog jaza) i Poljska (6.4 posto).
Osvjetljavanje razlika
Holivudska zanovijetanja poklopila su se s još jednom malom revolucijom, koja je pitanje rodnog jaza u plaćama zapadnog svijeta podigla na višu razinu. Dogodilo se to ljetos, kad je britanska vlada odredila da sve velike kompanije moraju objaviti detalje o razlikama u zaradi svih svojih zaposlenica i zaposlenika.
– Osvjetljavanje ovih razlika stvorit će pritisak koji nam treba da bi se promjene počele događati. Taj će pritisak biti pogon za povećanje zarade žena, rekao je britanski premijer David Cameron, prepoznavajući činjenicu da je transparentnost najvažniji preduvjet za premošćavanje rodnog jaza.
Slavni »Equal Pay Act« koji je 2015. godine obilježio svoju 45. obljetnicu, napokon je počeo djelovati, i to u zemlji u kojoj žene danas zarađuju petinu manje nego muškarci. Tim se odnosom ekonomskih snaga Velika Britanija pozicionirala na šestom mjestu europske ljestvice zemalja s najvećim problemom rodnog jaza u plaćama.
A što je s Hrvatskom? Na svježe objavljenoj Eurostatovoj ljestvici, koja obuhvaća sve zemlje Europske unije osim Grčke (koja ima najveći problem s transparentnošću rodnog jaza), Hrvatska je sa svojih 7,4 posto na petom mjestu ispod Slovenije, uvjerljivog europskog »pozitivca«. U Sloveniji je tako rodni jaz u plaćama između žena i muškaraca najmanji; za isti posao žene zarađuju tek 3,2 posto manje nego muškarci. Na suprotnom je kraju ovog popisa problematični europski rekorder Estonija, zemlja u kojoj žene za isti obavljeni posao zarađuju trideset posto manje nego muškarci.
Puno je iznenađenja donijelo ovo istraživanje. Očekivalo bi se, na primjer, da su razvijene zapadne zemlje dosegle standard kojemu i mi trebamo težiti. Međutim, žene su u svijetu rada opako diskriminirane u Austriji – iza Estonije, Austrija predstavlja najveći problem sa svojih 23 posto, koliko žene zarađuju manje u odnosu na muškarce.
Eurostat svoje godišnje istraživanje temelji na podacima o satnici muškaraca i žena i podudara se s drugim velikim istraživanjem – Global Gender Gap Report koji provodi World Economic Forum i koji pokazuje da usprkos zalaganju za povećanje zarade žena, one na globalnoj razini zarađuju tek onoliko koliko su muškarci zarađivali prije deset godina.
Pet činjenica
Evo pet činjenica o rodnom jazu u plaćama.
Prvo, razlike u plaći između muškaraca i žena povećavaju se s godinama. Jaz postoji u svim dobnim grupama, ali je kod mladih manje izražen. U SAD-u, među zaposlenicima koji imaju između 25 i 34 godine, žene zarađuju 90 posto plaće svojih muških kolega. Kako žene stare, jaz postaje veći. Žene starije od 65 godina zarađuju samo 72,5 centa na svaki »muški« dolar.
Drugo, sindikalno udruživanje umanjuje rodni jaz. Treće, žene očekuju da će biti plaćene manje od muških kolega (dokazano zanimljivom nedavnom studijom u Velikoj Britaniji, Glassdoor survey).
Četvrto, roditeljstvo je za zaposlene muškarce prednost, a za zaposlene žene mana. Istraživanja pokazuju da je očinstvo u svijetu posla visoko vrednovano: očevi imaju mnogo više šanse da će biti zaposleni, nego muškarci koji nemaju djecu. Nakon što postanu roditelji, muškarcima se plaća u pravilu podigne za šest posto, dok se ženama smanji za oko četiri posto (po djetetu). »Kazna za majčinstvo« veća je kod slabije plaćenih radnica.
Peto, procjenjuje se da nas od rodne ravnopravnosti na poslu dijeli 80 godina, nastavimo li prema njoj ići ovako sporim tempom. To znači da je nećemo dočekati ni mi ni naša djeca. I baš je zato važno govoriti o ovoj temi – pa makar joj prilazili kroz parole s crvenog tepiha.
