Iscrpne i zabavne izvještaje prve Talijanke u svemiru prati preko milijun čitatelja koji imaju prilike saznati kako se upravlja robotskom rukom, kako izgledaju eksperimenti u svemiru, no i kako se reciklira urin i izvode neke uobičajene svakodnevne radnje poput pranja zubi u stanju nulte gravitacije
Malo poslije zore Houston je dao zeleno svjetlo za »prihvaćanje«. Butch je glatko usmjerio robotsku ruku prema sidrenoj igli te povukao okidač kako bi inicirao sekvencu prihvaćanja. Kad smo osigurali robotsku ruku, kontrola na Zemlji preuzela je navođenje kapsule do njezine pozicije za pristajanje na Node 2 otvor stanice. Nakon što su otpušteni vijci koji čine mehanizam povezivanja, dobila sam zeleno svjetlo da pregledam vestibulu – prostor između vrata, načrčkala je Samantha u svom inženjerskom dnevniku – dan u svemiru L+50 – na trenutak se zamišljeno zagledavši u naranču koja je jednom od kolega pobjegla iz ruke i sad je lijeno plutala malim modulom nošena nultom gravitacijom.
Iako bi to neki, SF-u skloniji čitatelji u prvi mah pomislili, Samantha i nestašna naranča zapravo ne pripadaju scenariju epizode iz Zvjezdanih staza ili izbačenim scenama iz prošlogodišnjeg blockbustera »Gravitacija«, već u većem dijelu uistinu opisuju osjetljive trenutke uspješnog ovotjednog spajanja kapsule Dragon na Svemirsku međunarodnu postaju. Neinženjerskom dijelu čitatelja polurazumljiv opis iz itekako postojećeg Samanthinog dnevnika nije, međutim, rezerviran samo za znanstvene i SF »gikove«. Iako se ne radi o o zvijezdi iz showbiznisa ili politike, simpatičnu 37-godišnju poručnicu, inženjerku specijaliziranu za aeronautiku i vojnu pilotkinju Cristoforetti – prvu Talijanku u svemiru, posljednjih nekoliko mjeseci putem društvenih mreža prati gotovo milijun ljudi. Samantha je, naime, jedna od samo šestoro osoba koje trenutno ne žive na Zemlji, već dane provode na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) u Zemljinoj orbiti. Samantha je također i dio nove generacije astronauta koji rado dijele svoja svakodnevna iskustva života u svemiru putem Facebooka, Twittera i ostalih medija te vrste, uvelike popularizirajući ISS i slične svemirske programe. Ne libeći se pojašnjavati u detalje kako izgleda svakodnevica u svemiru i zabavljajući javnost izvedbama rock klasika u bestežinskom stanju ili javnim priznanjima da su sa sobom u svemiru dovukli omiljenu vrstu kave, moderni astronauti inače nesumljivo naporna, najčešće nimalo glamurozna i rizična svemirska istraživanja čine »cool« i ljudskijima.
Velika zvijezda
Elena Serova i Samantha Cristoforetti, obje po prvi put na svemirskoj postaji, pridružile su se slavnoj listi žena koje su letjele u svemir, podignuvši trenutnu brojku na 59. Kao i svi astronauti, od kojih većina dobije priliku u svemir letjeti tek u drugom dijelu tridesetih godina života ili još kasnije, iza Elene i Samanthe čija službena dužnost na Ekspediciji 42 glasi »inženjerka leta«, uspješne su vojne i akademske karijere. Samantha ima diplomu inženjera strojarstva uz specijalizaciju za raketne pogone i aerodinamiku, te diplomu iz aeronautike. Jedna je od najiskusnijih talijanskih vojnih pilotkinja s više od 500 sati leta na šest različitih tipova vojnih letjelica. U astronaute je primljena 2009. godine. Elena Serova (38) ima diplome iz aeronautike, trenutno završava doktorat iz ovog područja, te višegodišnje iskustvo rada na razvoju raketnih pogona, kao i diplomu iz ekonomije. Na trening za kozmonautkinju primljena je 2006. godine i prva je Ruskinja u svemiru nakon dvanaest godina. Unatoč zavidnim karijerama, žene u ovom zahtjevnom poslu i dalje ne dobivaju isti tretman javnosti kao njihove muške kolege. Jedan od dokaza tome je i pomalo bizarna tiskovna konferencija uoči lansiranja tročlane posade na kojoj je Serova, jedina od članova posade bila obasuta trivijalnim pitanjima o tome »hoće li se šminkati na stanici« i »što o tome misle članovi njezine obitelji«. Revoltirana Serova odbila je odgovarati na takva pitanja, no uzalud, jer su se mediji drugi dan više bavili njezinom reakcijom, no bitnim sadržajem njihove svemirske ekspedicije.
– U svemiru se neke stvari poput politike čine trivijalne. Gore se nisam osjećala kao osoba iz SAD-a, osjećala sam se kao osoba sa Zemlje, opisala je svojedobno taj međunarodni suživot Sunita Williams, američka astronautkinja slovenskih korijena koja je sudjelovala na dvije misije i u svemiru provela čak 322 dana. Kao i sve druge tročlane »polovice« ISS posade koje se uglavnom svakih šest mjeseci smjenjuju na stanici sukladno činjenici da ruski Sojuzi koji prevoze astronaute imaju samo tri mjesta, i Williams je s kolegama trenirala godinu i pol prije polijetanja. Jedna od standardnih priprema za ovaj svemirski suživot uključuje primjerice i boravak u tzv. »akvariju«, mini imitaciji ISS-a smještenoj u podmorju Florida Keysa koja astronautima na desetak dana pomaže dati prvu naznaku što znači biti danima zatvoren »u limenci«.
– Puno morate raditi na sebi u terminima vođe i sljedbenika i općenito načina na koji se slažete s ljudima. Pogotovo ako postoje kulturološke i svjetonazorske razlike, pojasnila je Williams prije par godina za BBC.
Život na ISS-u
Život na ISS-u, međutim – pored toga da se osoba valja pripremiti na situaciju u kojoj mjesecima s još petero ljudi obitava u velikoj, opremom pretrpanoj »kanti« koja pluta u prostoru pogubnom za ljudski život – čine i neki manji, svakodnevni »problemi«. Jednu od glavnih razlika od života na Zemlji predstavlja tako činjenica da zbog bestežinskog stanja astronauti na ISS-u gube pojmove »gore« i »dole«. Odnosno kako bi to Williams rekla, na stanici šest mjeseci naprosto – ne sjedite.
– Nakon prva dva tjedna pokušala sam postati bolja u vještini sprječavanja stvari da ne odlete – zatvarati sve vrećice cijelo vrijeme, promatrati prostor u tri dimenzije, osigurati svaku stvar s ljepljivim trakama čak i kad se čini kao dobra ideja da je samo odložim na policu. Pozitivna je stvar što se ponekad osjećate kao da imate treću ruku – nešto što vam je na trenutak viška samo pustite da leti kraj vas, opisala je nedavno svoja prva iskustva Samantha, pojašnjavajući svojim čitateljima da na ISS-u nije osobito jednostavno ni zadržati ruke u uobičajenom položaju uz tijelo. U ovom trodimenzionalnom konceptu, spavanje također nije uobičajena rutina, a pojam »leći spavati« potpuno gubi smisao.
– Jednostavno pustim sama sebe da lebdim u svojoj maloj kabini i ne osjećam apsolutno nikakav pritisak na tijelo. Čini mi se kao da sam oduvijek tako htjela spavati, reći će Samantha. Iako je sam ISS vrhunac tehnologije, na stanici astronauti žive u prilično primitivnijim uvjetima no što je to uobičajeno vidjeti u glamuroznim SF serijama. Zbog bestežinskog stanja i pranje zubiju postaje komplicirana radnja. Pasta za zube je, srećom, ljepljiva pa se lako hvata za četkicu, a vodu koja se oblikuje u lebdeću lopticu i nije tako teško uloviti ustima, no kako na ISS-u ne postoji umivaonik, astronauti cijeli »nusprodukt« pranja zubi u ustima najčešće naprosto progutaju. Druga opcija je pljunuti sve u ručnik, no kako na ISS-u ne postoji mogućnost pranja odjeće, stvari poput ručnika ili komada odjeće dolaze u ograničenim količinama i mijenjaju se na tjednoj, pa čak i mjesečnoj bazi.
Najčešća pitanja
Najčešća pitanja javnosti tiču se pak odlaska na WC. Dvije male prostorije na stanici opremljene su s posebnim, prilično uskim otvorima za veliku i malu nuždu, koji uz to imaju i blagi »usisni« moment koji bi trebao pripomoći tome da sadržaj nužde završi u otvoru. No za svaki slučaj, mini toaleti na stanici opremljeni su s većim količinama dezinfekcijskih maramica, ako se stvari »otmu kontroli«. Tehnološki najzanimljiviji aspekt ovog svemirskog WC-a ipak je tzv. UPA ili u prijevodu Uređaj za procesuiranje urina, koji na stanici služi, kako je to jednom novinarima u šali opisao jedan od astronauta, »pretvoriti jučerašnju kavu u sutrašnju«.
Od prve ekspedicije koja je lansirana u listopadu 2000. godine, na ISS-u je boravilo 215 osoba. Na desetu godišnjicu postojanja ISS je 57361 puta u orbiti obletio Zemlju. Osim što služi kao svemirski laboratorij, ISS je i svemirska luka za razne letjelice. Do danas su na nju sto puta pristale ruske letjelice, 37 puta američki shuttleovi, 4 puta privatne letjelice SpaceX’s Dragon, te tri puta privatne letjelice Orbital Science’s Cygnus, 4 puta japanski HTV-ovi i 5 puta europski ATV-ovi. Do sada je na njoj odrađeno 184 svemirskih »šetnji« u svrhu održavanja i eksperimenata, sve skupa u trajanju od 1152 sata. ISS danas zauzima prostor prosječnog polja za američki nogomet i trenutno u stanici postoji prostor za život veličine šest konvencionalnih spavaćih soba.
– Recikliranje urina odvija se na sljedeći način – stavite urin iz WC-a u UPA i iz njega dobijete dva produkta: jedan koji će postati pitka voda nakon dodatne obrade u Jedinici za obnovu vode, te drugi, otpadni dio, koncentraciju svih onih sastojaka urina za koje zaista ne želite da sačinjavaju vašu šalicu, odnosno točnije vrećicu sutrašnje kave. Ako nekom to zvuči odvratno, probajte gledati na Zemlju kao na veliki UPA sustav. Jedina je razlika što na Zemlji nismo navikli razmišljati o povijesti tih molekula vode koje sačinjavaju naš napitak. Ni mi na ISS-u više ne razmišljamo o tome, zaključila je Samantha. Otpada sa stanice, valja to ovdje napomenuti, astronauti se rješavaju prilikom povratka na Zemlju, puštajući ga da sagori u atmosferi.
Rok trajanja
Kad se priviknu na sve ove detalje, dehidriranu hranu koja doduše sadrži sve najfinije i najhranjivije sastojke i između ostalog i na činjenicu da po nekoliko sati na dan moraju vježbati obzirom da zbog nedostatka uobičajene »borbe« s gravitacijom atrofiraju mišići, većina vremena na svemirskoj stanici astronautima prolazi u izvedbi raznoraznih istraživanja. Među njima veliki broj otpada na fiziološka mjerenja stanja organizma pomoću cijelog niza instrumenata, od ultrazvuka do primjerice uređaja za mjerenje tlaka u očima ili električne vodljivosti kože.
Samantha je tako zadužena za cijeli niz eksperimenata s područja biologije i medicine, tehnoloških demonstracija u bestežinskom stanju, kao što je primjerice upotreba 3D printera na ISS-u ili istraživanja radijacije koje često provodi uz detaljne upute znanstvenika sa Zemlje. Iako se ljudske posade smjenjuju na stanici već gotovo petnaest godina, puno promjena koje se događaju ljudskom organizmu prilikom dugog boravka u orbiti i dalje intrigiraju znanstvenike, pa tako primjerice još uvijek nije posve objašnjeno zašto mnogi astronauti po povratku na Zemlju imaju problema s vidom. Veliki dio vremena na ISS-u otpada i na raznorazne popravke ove velike svemirske »kante«, najskupljeg tehnološkog projekta u povijesti čovječanstva, kojem će do 2020. polako isteći »rok trajanja«.
Realnost ili san
No dok Svemirske agencije vode rasprave kakve su točno mogućnosti budućih znanstvenih istraživanja u orbiti koja ne bi zahtijevala tako basnoslovni budžet – projektiranje, izgradnja i održavanje ISS-a u prvih deset godina postojanja doseglo je cifru of 100 milijardi eura – Samantha i njezine kolege uživaju u jedinstvenoj prilici života u svemiru i pogledu na planet iz orbite koji talijanska astronautkinja gotovo svaki dan putem fotografija nesebično dijeli sa svojim čitateljima.
– Moj treći vikend dolazi kraju i polako shvaćam da sam potpuno ambivalentna na protok vremena. Vrijeme kad sam hodala po ravnom i spavala u krevetu čini se kao daleka uspomena i čini mi se kao da sam oduvijek lebdjela prostorom, kretala se po zidovima i dizala utege na stropu. A onda dobijem priliku upravljati velikom robotskom rukom koja viri iz tame iza naših prozora, dok Zemlja u pozadini prolazi ispod nas i još uvijek se pitam da li je ovo realnost ili san, opisala je Samantha dio tog nevjerojatnog osjećaja u jednom od svojih dnevnika.
