Vjeran prijatelj

Dobri duh Sušaka: Maks već 16 godina mami osmijeh pacijentima

Barbara Čalušić

Želimir Vuletić donosi Maksu hranu / Foto Sergej Drechsler

Želimir Vuletić donosi Maksu hranu / Foto Sergej Drechsler

Stigao je kao napušteno štene i odmah su ga prigrlili zaposleni u Tehničkoj službi bolnice. Danas je Maks starac koji teško hoda, slabo vidi i čuje, ali i dalje rado prilazi pacijentima i druži se sa zaposlenicima koji sve ove godine brinu o njemu



Poput mnogih liječnika, Maks u svojim obilascima riječke bolnice dugi niz godina svakodnevno susreće brojne pacijente. No, za razliku od liječnika, njemu pacijenti bez iznimke prilaze s osmijehom na licu, a još više iznenađuje podatak da ga u bolničkoj službi čiji je pridruženi član vole apsolutno svi. Ukratko, Maks je legenda sušačkog lokaliteta Kliničkog bolničkog centra Rijeka gdje je stigao prije 16 godina kao napušteno štene. Zaposleni u Tehničkoj službi bolnice prigrlili su mješanca Maksa koji je uskoro postao maskota sušačke bolnice, ali i neslužbeni terapijski pas.


Mnogim je pacijentima kroz ovih 16 godina izmamio osmijeh na lice u teškim trenucima i skrenuo misli na onu ljepšu i pozitivniju stranu života, onako kako to samo životinje mogu. Danas je Maks i sam postao starac koji teško hoda, slabo vidi i čuje, ali i dalje rado prilazi pacijentima i druži se sa zaposlenicima. Zaposleni u bolnici sve su se ove godine brinuli o njemu, redovito ga odvodili veterinaru i hranili ga, a činili su to i pacijenti poput Želimira Vuletića kojem Maks i dan-danas pravi društvo kad dolazi na terapiju u bolnicu.


Kaže da ga je, kao mnoge pacijente, Maks puno puta razvedrio u bolnici pa je i vrijeme da i pacijenti razvedre njega pod stare dane.




– Nosim mu poslasticu, keksiće za pse da se malo razveseli. On je sve ove godine brinuo o nama pacijetnima i red je da sad i mi brinemo o njemu i uljepšamo mu starost, kaže gospodin Vuletić koji na Sušak dolazi na fizikalnu terapiju zbog prijeloma ruke. Uvijek posjeti Maksa jer, kako kaže, jako voli životinje. Nekad je imao psa, a danas ima mačka koji je isto poput Maksa udomljen i svakodnevno podsjeća svoje udomitelje kako su učinili dobru stvar.


– Kad vidite životinju poput Maksa, odmah vam je nekako toplo oko srca. Pogotovo u bolnici. Znate, u bolnicama gdje pacijenti stalno gledaju jedni druge, bolesne i zabrinute ljude koji se nerijetko samo žale jedni drugima, vidjeti ovakvu životinju prava je terapija. Uostalom, sve životinje su u neku ruku terapija, govori gospodin Želimir koji smatra da bi KBC Rijeka trebao nabaviti nekog novog Maksa koji bi nakon ovog neponovljivog mješanca uveseljavao pacijente riječke bolnice i činio njihove bolničke dane lakšima.