Te očuvane i prirodne šume bile su i temelj za kasnije proglašenje niza zaštićenih krajobraza, posebnih rezervata, nacionalnih parkova i parkova prirode, ističu u Hrvatskim šumama
povezane vijesti
Šumari u Hrvatskoj već stoljećima primjenjuju princip održivosti, iz šume uzimaju znatno manje drveta nego ga priraste, tako da još uvijek imamo 95 posto prirodnih šuma, istaknuli su iz Hrvatskih šuma.
Ukupna površina šuma i šumskih zemljišta u Hrvatskoj iznosi 2.759.039 hektara, što čini 49,3 posto kopnene površine države. Od toga je 2.097.318 hektara u vlasništvu države, a 661.721 hektara u vlasništvu privatnih šumoposjednika. Glavninom šuma u vlasništvu države gospodare Hrvatske šume koje ističu kako se šumama gospodari planski.
Šteta razorne oluje
Sve šume podijeljene su u gospodarske jedinice, a one u odjele i odsjeke. Svaka ima svoj šumskogospodarski plan koji se izrađuje na 10 godina i propisuje sve radove.
– Šumari već stoljećima primjenjuju u svom gospodarenju princip potrajnosti, odnosno održivosti i stoga iz šume uzimaju znatno manje drveta nego ga priraste. Hrvatska tako još uvijek ima 95 posto prirodnih šuma, čemu se dive posjetitelji iz cijeloga svijeta. Te očuvane i prirodne šume bile su i temelj za kasnije proglašenje niza zaštićenih krajobraza, posebnih rezervata, nacionalnih parkova i parkova prirode, ističu u Hrvatskim šumama.
Nažalost, oluja koja je u srpnju prošle godine zahvatila i Hrvatsku, prouzročila je golemu materijalnu štetu, a šumari ne pamte tako brzo i silovito razaranje stoljetnih šuma, što državnih, što privatnih. Radi se o milijunima izgubljenih »kubika« drvne zalihe. Štete u šumarstvu od prošlogodišnjeg nevremena su ogromne i sanirat će se godinama, oluja takvih razmjera i na tako velikom području nije zabilježena unatrag više od 250 godina.
Šume hrasta lužnjaka u Spačvanskom bazenu, koji se prostire na 40.000 hektara površine, nacionalno su bogatstvo, a u samo nekoliko sati u tom prošlogodišnjem olujnom nevremenu stradalo je više od 2,5 milijuna prostornih metara najkvalitetnije šume toga bazena. Unatoč predanom radu šumara, da bi se uklonila oštećena stabla s tolike površine bit će potrebno nekoliko godina, uz nadu kako se nešto slično neće uskoro ponoviti.
Šume hrasta lužnjaka na kršuU predjelima Premužno jezero i Crno jezero nailazimo na iznimno rijetku vegetacijsku pojavu, a to su šume hrasta lužnjaka (Quercus robur) na kršu, na stjenovitim terenima i relativno visokim nadmorskim visinama. Pripadaju šumskoj zajednici hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli – Quercetum roboris). Ovdje šume hrasta lužnjaka rastu između vapnenih blokova na tlima različitih dubina, gdje mjestimično vapnenac izbija na površinu. Jedna od neobičnih pojava je i to što se na lužnjakove izravno nadovezuju šume bukve i jele, što je jedinstven slučaj u Hrvatskoj. Granica tih dviju šuma ponegdje je jasna, šume su oštro odijeljene, a negdje je difuzna širine do 100 metara. Postoje mjesta gdje jela i lužnjak rastu jedno pored drugog. |
Nacionalno blago
Prirodnost šuma se ogleda u dominaciji autohtone flore i faune, brojnosti endemičnih vrsta, u šumskim tlima, tradiciji prirodnog gospodarenja šumama, strukturi sastojina i brojnim drugim kriterijima. Hrvatska je bogata raznolikim šumama. U relativno kratkom horizontalnom rasponu od nekoliko stotina kilometara od rijeke Drave na sjeveru do Jadranskoga mora na jugu i od rijeke Dunav na istoku do rijeke Kupe na zapadu, nalazi se stotinjak šumskih zajednica u kojima rastu 94 vrste drveća. Gotovo polovina od 4.500 vrsta višeg bilja na popisu flore Hrvatske raste u opsegu šumske vegetacije.
Hrvatska je prepoznatljiva po šumama hrasta lužnjaka i jelovo-bukovim šumama, koje su rijetkost u europskim razmjerima. Od hrastovih šuma spačvanskog bazena, preko prebornih šuma bukve i jele u Gorskom kotaru i Lici, Motovunske šume u dolini rijeke Mirne, pa do borovih šuma na Mljetu… Takvo bogatstvo i raznovrsnost rijetko će se gdje naći na ovako malom prostoru.
Šume su obnovljivi prirodni resurs i nacionalno blago. Izvor su pitke vode, čista zraka, prirodnoga tla, flore i faune, bioraznolikosti, prirodnosti, blage klime, lijepoga krajobraza i drvne tvari, jednom riječju – života. Sukladno Ustavu RH s pravom uživaju status dobra od posebnog interesa koje ima osobitu zaštitu. S toga je od iznimne važnosti upravljati s tim resursom na društveno odgovoran način.
Spačvanski bazen – najveća šuma slavonskog hrasta u Europi
I kvaliteta i kvantiteta
Organizirano i održivo gospodarenje šumama u Hrvatskoj u današnjem obliku potječe iz davne 1765. kada je osnovana prva Uprava šuma.
Bila je to Uprava šuma karlovačkoga generalata, a obuhvaćala je tri šumarije: Krasno, Oštarije i Petrovu goru. Prvu zakonsku uredbu o šumama objavila je Marija Terezija 22. prosinca 1769. godine, i bio je to prvi zakon o šumama na hrvatskom jeziku i najznačajniji spis u povijesti šumarstva Hrvatske. Malo koja druga struka s ovih prostora može se pohvaliti tradicijom dužom od 250 godina kontinuiranoga djelovanja po postulatima koji kako su vrijedili na početku, vrijede i danas.
Ono što je vrlo važno napomenuti je da su šumari kroz cijelo to vrijeme održali šumu – i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu – ne samo kao izvor sirovine, već i kao prirodan ekosustav u kojemu uredno djeluju sve njegove općekorisne funkcije.
Motovunska šumaMotovunskom šumom, koja se proteže u dolini istarske rijeke Mirne, organizirano se gospodari još iz vremena vladavine Venecije. Otuda i njen drugi naziv Šuma sv. Marka. S obzirom na veliku važnost za Veneciju zbog izvora brodske građe, šuma je više puta omeđena kamenim međašima, posljednji put 1.779. Sve su sljedeće vlasti nastavile s organiziranim gospodarenjem šumom, o čemu svjedoči čitav niz sačuvanih programa gospodarenja. Bez obzira na veliku vrijednost šume i na prisutno organizirano gospodarenje, javni su se interesi mijenjali pa su u drugoj polovini prošlog stoljeća dijelovi Motovunske šume više puta žrtvovani za potrebe izgradnje prometnica, trasa vodovoda i dalekovoda, akulmulacijskog jezera, novog riječnog korita te za dobivanje poljoprivrednih površina. Od 1.300 hektara iz prve polovine prošlog stoljeća, danas njena preostala površina iznosi 1.100 hektara. Motovunska šuma predstavlja šumu izrazito velike biološke, povijesne i kulturne vrijednosti, ona je ostatak nekadašnjih sredozemnih nizinskih šuma hrasta lužnjaka, stanište je zaštićene lombardijske žabe te svjetski poznatog dragocjenog bijelog tartufa. Vrste drveća koje su zastupljene u Motovunskoj šumi jesu hrast lužnjak, obični grab, poljski jasen, nizinski brijest, klen, joha, crna i bijela topola, vrbe, uz bujni sloj grmlja i prizemnog rašća kojeg čine dren, svib, glog, kurika, kalina, veprina, jaglac, žabnjak, plućnjak, gavez, šaš… Svaka od vrsta drveća koje čine ovu zajednicu u Motovunskoj šumi smjestila se u svoju ekološku nišu po pitanju potrebe za vlažnosti, te ih se ugrubo može poredati u sljedeći niz od onih »najvlažnijih« do »najsuših«: vrba, topola, joha, jasen, hrast lužnjak, obični grab. Od 1963. godine 274,91 hektara zaštićeno je u kategoriji posebnog šumskog rezervata, a danas se cijelom površinom nalazi u ekološkoj mreži Natura 2000.
|
