Iako je pokretanje Vinistre 1994. godine bio hrabar, inovativan, za mnoge izvan Istre i drzak pa i nepromišljeni postupak, odjeci prvog njezinog izdanja imali su – fantastičan odjek. Ne možda toliko po kvaliteti vina – na takve se pomake zahvaljujući uvođenju modernih agrotehničkih mjera u vinogradu i tehnoloških u vinarijama ipak trebalo pričekati – još i više po stavu, držanju vinara. Po njihovom samopouzdanju i jasnom davanju do znanja kako ne žele biti samo dobri, bezimeni vinari, već žele naglasiti svoju osobnost kao važni preduvjet u stvaranju jednakih takvih vina. Svakako, prethodila je svemu silna edukacija koja se u velikoj mjeri, tehnološkoj ali i sommelierskoj, stjecala u susjednoj Italiji, mada, mora se priznati, da je većina vinara, utemeljitelja Vinistre imala i snažno izražene karakterne crte, strast i talent da svojim radom stvore – velika vina. Da su naprosto – osobe s naglašenom osobnošću. Što je značilo najmanje dvije stvari: spremnost na učenje, bez stava kako im je sve poznato jer su tako naučili od svojih prethodnika, kao i to da malvazija kao dominantna istarska sorta, pa tako i temelj Vinistre, itekako treba modernu tehnologiju kako bi postala – značajno kvalitetnim vinom. Zahvaljujući vlastitoj spremnosti na investiranje, ali i jako kvalitetnom kadru na svim razinama, od Istarske županije nadalje, krenulo se u veliki investicijski val.

Foto: arhiv Vinistra

Foto: arhiv Vinistra

Vinistra je prvih desetak godina bila i poprilično – polivalentna. Od stava da na njoj nastupaju i ocjenjuju se samo domaći vinari, do eklekticizma u sadržaju. Iako je dakle samouvjerenost bila jedna od najvažnijih crta Vinistre i vinara okupljenih u tu asocijaciju – brojka u nju udruženih vinara se vrlo brzo krenula penjati prema stotinu – postojalo je i zrnce sumnje u dovoljnu privlačnost izložbe koja nudi “samo” vina. Pridodavalo joj se tako i izložbeni karakter čitavog niza istarskih posebitosti, Vinistra je primjerice zametak i sustavnog isticanja istarskog maslinovog ulja i pršuta što će kasnije prerasti u njihove samostalne izložbe, tako da Vinistri možemo pridružiti karakteristike i sveopćeg pokretača cjelokupne moderne istarske poljoprivrede.

Ono što se pak počelo pokazivati kao limitirajući faktor svega nakon nekoliko održanih Vinistra je – prostor. Na samom početku, onda kad je u porečki “Veli Jože” došlo dvadesetak vinara, pretvorilo se u prostor koji je, poput košnice, bio prenapučen vinarima i tisućama posjetitelja koji su željeli doživjeti – čudo Vinistre. I njezinih vina što su za kratko vrijeme, za desetak godina, postali totalnom hrvatskom avangardom, vinima za koja se nije znalo jesu li popularnija ona sama ili njihovi tvorci, istarski vinari. Gužve su na pojedinim izdanjima Vinistre, a uvijek je držala termin otvorenja 29. travnja kako bi se zahvaljujući Prazniku rada, popularnom Prvom maju, imalo zajamčen veliki dolazak posjetitelja, znale biti tolike da je doslovno “falilo zraka”. Bilo je jasno kako je smotra prerasla prostor. Ma koliko tako nije djelovalo 1994., u desetljeće i pol Vinistra je izrasla do respektabilne vinske smotre na – europskoj razini. Trebalo je – seliti. Ali gdje?

Sadržaj nastao u suradnji s partnerom Udruga Vinistra