RIJEKA Stari rukometni vuk Damir Čavlović, za brojne prijatelje samo Đovi, skrasio se u goranskim šumama, u idili Lukova, u kući kao iz bajke, uživa u miru i u prirodi sa suprugom Violetom. Za njim je pola stoljeća protagonizma na rukometnim terenima kao igrača i trenera. Godine 1970. došao je iz rodnog Karlovca u Rijeku kao osamnaestogodišnjak, počevši pisati nezaboravnu epopeju u kojoj je bio suigrač i trener tolikim slavnim rukometašima, dovoljno je spomenuti Zdravka Belog Rađenovića. S klupe je dirigirao i riječkim trofejnim igračima Alvaru Načinoviću, Valteru Matoševiću, Renatu Suliću, Splićanima Ivanu Baliću i Petru Metličiću.
Po struci TV tehničar, dokazivao se kao majstor rukometa. Osim Kvarnera, igrao je u talijanskom Roveretu i Zametu, s kojim se probio u Prvu jugoslavensku ligu. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća uplovio je u trenerske vode.

Nakon što se iskazao s kadetima dvama naslovima hrvatskih prvaka, preuzeo je znatno pomlađenu prvu momčad s kojom je bio u sredini Prve lige, vodeći Zamećanke igrao je u Europi, nakon Karlovca preuzeo je Split s kojim je postao hrvatski viceprvak, tu su, uz ostalo, epizode s rukometašicama TVIN-a iz Virovitice i finale Kupa te epizoda s Pratom, viceprvakom Italije, s kojim je igrao u Kupu prvaka. Nije bio jedini Čavlović u Rijeci, u Kvarneru je zapaženo igrao i njegov brat Tomislav.

Čavlović je uvukao trenerska vesla. Uživa u prirodi zajedno sa suprugom.

– Cijeli ovaj kraj je idealan za odmaranje i opuštanje. Tu smo od 2002. godine, prije smo dolazili povremeno, a stalno smo tu tri godine. Ranije sam tu jurio za vrijeme vikenda, prijatelj Ive Bočina mi je govorio da nisam normalan kada bih i u 23 sata, po snijegu, nakon treninga klinaca, vozio za Lukovo. Kada je Bočina napravio kuću u Liču, rekao mi je da me shvaća.

Trener svih trenera

Prohujalo je više od pola stoljeća otkad je u Rijeku stigao mladić koji je postao veliko pojačanje riječkog rukometa, kao i njegov veliki prijatelj Jura Lakić koji je, nažalost, kasnije stradao u prometnoj nesreći.

– Te godine Dubovac je bio juniorski prvak Hrvatske. Tada je dilema bila Medveščak ili Kvarner, došao mi je tada brat Tomo i rekao: Treba te nekakav Stenzel. Imao sam 18 godina, znao sam koji je to trener, nisam puno razmišljao, došao sam u Rijeku.

Čavlović, kao i cijeli rukometni svijet, ima samo riječi hvale za trenera čija popularnost ne blijedi ni danas.

– Vlado Stenzel je čudo od čovjeka. Svi treneri poslije njega naslijedili su nešto njegovoga. Stenzel je sto posto trener svih trenera. Svi smo učili od njega. Primjerice, Španjolsku je podigao Pokrajac, Stenzelov učenik, Vladin igrač u reprezentaciji koja je osvojila olimpijsko zlato u Münchenu 1972. godine.

Slavni trener je tada vodio Kvarner na kojem je primjenjivao doslovno spartanske metode rada, koje Đovi ne zaboravlja.

– Mi smo mu u Kvarneru bili pokusni kunići. S nama je radio ono što je radio i s reprezentacijom. Zamet tada nije bio ni blizu. Mogu vam reći da smo imali treninge do »otkazivanja«. Pamtim Delnice, Lovački dom i stepenice. Ne mogu zaboraviti cjepanice s kojima smo također vježbali. Ma padali smo u nesvijest, znalo se dogoditi da na kraju završimo trening dvojica, trojica. To je bilo čudo, što smo sve prošli po onim stepenicama.

Stenzelovi igrači su kasnije postali poznati treneri, među njima i Čavlović, svaki je imao priliku učiti od velikog, najvećeg učitelja.

– Puno sam naučio od njega. Isti biste odgovor dobili da to pitate, primjerice, Josipa Šojata, Josipa Ćosa Milkovića, koji su treneri svjetskoga glasa. Znam se sjetiti moje epizode kada sam radio u Splitu, Ivano Balić i Petar Metličić bili su klinci koje sam tek uveo u prvu momčad. Nisam ih ja stvorio, ali sam ih uveo u ekipu, počeli su ozbiljnije igrati. Tada mi je Stenzel u klubu bio savjetnik, zatekao sam ga tamo. Pitali su me što će, htjeli su ga se riješiti jer je bio zahtjevan, tražio je puno. Ja sam bio za njega. Na upit da li mi treba, rekao sam: Treba, kome on ne bi trebao. Sigurno da je on utjecao i na Balića i na Metličića, bio je tamo dok su bili klinci. Svakako da je Vlado imao svoje »fiks ideje«, ono što je radio od nas to je nevjerojatno. U karijeri sam bio kod svakakvih trenera, i gdje se radilo i gdje se nije radilo. Stenzel mi je pak u karijeri ostavio daleko najveći dojam. Kada se selio za Rijeku, bio sam kod njega u kući, u Zagrebu na Knežiji. Otvorio mi je jednu prostoriju punu knjiga o rukometu. Konačno, zona »3-2-1« je njegova, to je on izmislio, kao i igranje »indijanca«, zonu »5-1«. On je rukometni Nikola Tesla, inovator.
Čavlović se odavno iz Karlovca, umjesto za Zagreb, odlučio za Rijeku, koja je bila njegova rukometna luka.

Violeta i Damir Čavlović

– Nikada mi nije žao što sam došao ovamo. Sve što sam postigao, postigao sam u Rijeci. Tu sam se i oženio nakon kratkog vremena, imam već i krasnu unučad, Matea i Mišel. Kći Barbara je pak također igrala rukomet.

Kvaliteta pada

Ovom se sportu sav posvetio i kao igrač i kao trener, sve je bilo protkano njegovim nesalomljivim duhom velikog obrambenog igrača, borbenošću i hrabrošću, koju je kasnije prenosio na igrače.

Đovi iz mladih dana

– Trening mi je bio sve, sav sam se posvetio rukometu. Čak sam u nekim trenucima zapostavljao obitelj, stalno sam bio na igralištu i oko njega. Kada sada gledam neke utakmice i reakcije igrača, ne mogu to shvatiti. Gledam utakmicu Rijeke s Dinamom. Vode 3:0 i nakon toga u nastavku nisu napravili jedan prekršaj. Gledam i ludim, ma da sam na terenu, čovječe, odnio bih ga na tribine. Vodiš 3:0 i izmičeš se. Nevjerojatno.

– Mnogo je lijepih trenutaka. Recimo, u Splitu, gdje smo bili uvjerljivo drugi, samo Zagreb je bio ispred nas. U prvom dijelu prvenstva smo čak bili prvi. Predsjednik Dvornik je odmah htio biti prvak, ja sam mu odgovorio da sve treba ići redom. Oni su previše ulagali da bismo bili prvi. Nedostaje li mi rukomet? Pogledam ga na televiziji, nedostaje mi i ne nedostaje. Uglavnom ne, ja sam se i naigrao i natrenirao, rekao sam doviđenja. Prelijepo nam je ovdje da bih sada išao nekoga voditi.Kada je podvukao crtu, ostale su uspomene.

Kroz silna desetljeća bio je među glavnim akterima riječkog rukometa, svjedočio je i sada svjedoči da je Rijeka redovito davala klasne igrače, reprezentativce, koji su odlazili, kao što i sada odlaze mladi talenti. Nedavni pogled na listu riječkih igrača u inozemstvu izaziva zazubice, od njih bi se složila ekipa jača od Nexea. Sadašnji trenutak Zameta je priča za sebe jer su buknule polemike oko klupske današnjice.

– Kvaliteta muškog i ženskog klupskog rukometa u Hrvatskoj je daleko iza nekadašnje, to se ne može uspoređivati, a kvaliteta svake godine sve više pada. Svaki igrač koji malo vrijedi, negdje ode. Primjerice, Veron Načinović ili Tin Tomljanović. Tomljanović bi po mom mišljenju trebao biti svjetska klasa. Gledao sam ga još prije tri, četiri godine, bio je čudo već tada. Ima još tih igrača, još je ranije otišao Tin Lučin, kao i Halil Jaganjac, vratar Dino Slavić, sada i ljevoruki Patrik Martinović. Otišla su ta djeca, da su uvjeti bili kako treba, vjerojatno ne bi otišli. Kada bismo imali tu djecu, mogli bismo napraviti super ekipu. Pratim Zamet, pogledam prijenos utakmica i mogu reći da Igor Marijanović odlično vodi ekipu i da su rezultati dobri. Kada je pak riječ o stvarima u klubu izvan terena, to ne mogu komentirati iz jednostavnog razloga što nisam upoznat s tim događajima – poručio je Damir Čavlović.

Damir Čavlović u ekipi Kvarnera na Nafti s legendarnim trenerom Vladom Stenzelom