U društvu svakodnevno zaokupljenom nacionalizmom i vlastitim promašajima tako se odvija prava igra – utrka za kapitalom i srpskim, odnosno beogradskim kapitalnim resursima – koju građani dobrim dijelom pozdravljaju

Beograd je snašla tužna sudbina da mu proslavu sedamdesete godišnjice oslobođenja organiziraju četnički vojvoda na dužnosti predsjednika države i premijer koji je koliko jučer s parlamentarne govornice prijetio ubijanjem stotinu muslimana za jednog Srbina. Kakvi organizatori – takva i proslava.

  Po prvi put u povijesti Beograda godišnjica oslobođenja od nacističkog okupatora obilježena je četiri dana prije same godišnjice, e kako bi se izišlo u susret predsjedniku Rusije Vladimiru Vladimiroviću Putinu. Organizirala se vojna parada pa je pala kiša i uzvanici na otvorenom pokisli su kao kokoši. Brisali su se bijelim rupčićima, svijeta se nije okupilo stotinu tisuća koliko je očekivao i Putinu najavljivao premijer Srbije Aleksandar Vučić. Prošli su svježe ofarbani tenkovi, proletjeli avioni, vojska je šljapkala strojevim korakom pred visokim uzvanicima i sve je pompozno popraćeno u državotvornim medijima. Kad je Putin otišao i kad je došlo vrijeme da se svede račun, ispalo je po onoj staroj: gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa. 

U Beogradu smo se zatekli na Dan oslobođenja, kad od službenih proslava u centru grada upriličeno nije ništa. Putovali smo tamo sa Savezom antifašističkih boraca Hrvatske (SABA). Noć ranije – u nedjelju navečer – održana je prigodna akademija, na kojoj su se slavili ruski generali i Crvena armija. Partizanske komandante Koču Popovića i Peku Dapčevića nitko nije spomenuo, iako su im u nedjelju ujutro »dali ulice«. Po završetku svečane akademije iz publike su se čuli povici: živjeli partizani! Užas, sramota, tragedija – riječi su kojima nam je akademiju opisao jedan od suputnika iz SABA-e. Akademiji osobno nismo prisustvovali. Pretpostavljajući kako će je revizionisti povijesti organizirati, radije smo izabrali društvo beogradskih kolega zaposlenih u ono malo preostalih slobodnih medija u Srbiji. Kolege su nam pričale anegdote sa susreta Vučića i Nikolića s Putinom. 

Tako smo saznali ono što se u novinama ne može pročitati, a što novinari prepričavaju kao najudarnije vijesti. Predsjednik Nikolić, recimo, Putina je ljubio tri puta po tri puta. Gdje bi ga sreo – tu bi ga i izljubio. Najprije u zračnoj luci, potom ispred spomenika osloboditeljima Beograda i na kraju u Palači Srbija. Ispričaše nam kolege i urnebesnu scenu iz Palate Srbija, gdje su Nikolić i Putin sjedili jedan do drugog i šutjeli. U nekom trenutku, želeći impresionirati gosta, Nikolić je na nekom jeziku koji smatra ruskim pokušao impresionirati svog gosta. Rekao mu je samo: »Sedamsto žurnalistov ekip!« Premijeru Vučiću, primjećuje drugi kolega, kao da je bilo neugodno što je toliko viši od Putina pa se pogrbio, uvukao glavu među ramena, e kako kod gosta ne bi izazvao neugodnost. Padale su šale na račun svježe obojenih tenkova i Putinove »smorenosti« pažnjom što mu je ukazuju domaćini; smijali smo se euforiji srpskih nacionalista koji preko noći postadoše veći Rusi od Putina i crnom humoru sudbine koji je ljubitelje četništva okrenuo da slave godišnjicu svog poraza. Šalili smo se s na račun albanskog drona i zapjenjene gomile na nogometnoj utakmici nad kojom vijori zastava velike Albanije. 

Zbijali smo šale na račun poraza jednog društva, koji traje punih 25 godina, jer kako se drugačije nositi s gorčinom, nego smijati se u lice tim zaumnim zbivanjima koja nam propisuju i kroje sudbine. Kroz šalu smo došli i na temu nada na imovinu Albanaca u Srbiji, ali tu se smijeh svima zaledio na usnama. Kad se progovori o temama koje evociraju uspomene na dane kad je ljudski život bio u opasnosti zbog »pogrešnog« imena i nacionalnosti nikom normalnom nije do smijeha. Jedan glupi incident Srbiji je bio dovoljan da se preko noći vrati u devedesete. U noćima nakon spomenutog prekida nogometne utakmice razbijane su albanske pekarnice. Najveći broj napada dogodio se u Vojvodini, zbog čega je prije dva dana organiziran i prosvjed vojvođanskih antifašista na kojem se okupilo oko 1.500 ljudi.