Mržnja ili snošljivost – to, a ne izvanredni izbori, pravo je pitanje za novoizabranu predsjednicu. Zašto da vjerujemo tom licu vedre otvorenosti dok ne odbaci žuč vlastite stranke? Zašto da premijer surađuje s eksponenticom partije koja ga optužuje maltene za veleizdaju? Ne izjasni li se Grabar-Kitarović o iracionalnim, neprihvatljivim Karamarkovim uvredama Milanoviću, Josipoviću, SDP-u i Kukuriku – a posredno i njihovim biračima – obostrano bi inaćenje zemlju moglo podijeliti do valjanja nasilja, čemu smo već dugo na samome rubu. 

   A ne treba Milanović reći prvu riječ. Istina, griješi što ne čestita. Potkopava povjerenje baš kao i 2007. godine, kada je Sanaderu odbio čestitati parlamentarnu pobjedu. Ne tvrdimo ovdje da je Milanović pristupačan čovjek i snalažljiv političar, jer nije. Ali površno je za sadašnji pat kriviti njegovu nediplomatsku prgavost. 

  Jer, nisu li HDZ i Karamarko kampanju vodili nerazumno konfliktno, implicitnim optužbama za veleizdaju? Omiš, veljača 2014.: »I dok jedni siluju naš mentalni sklop, dok siluju naše nacionalno biće, gospodin na drugome brdu perfidno radi protiv interesa vlastitoga naroda«. Vinkovci, prosinac 2014.: »Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli?«.

Takva kampanja zlim utvarama, upotpunjena pohodom veterana »protiv Jugoslavije 1991., protiv Jugoslavena 2014.« i poplavom mržnje s desničarskih portala, otrovala je društvo bijesom protiv neprijatelja kojih nema, ali će, ustreba li, lako biti stvoreni. »Smrt jugokomunistima!«, koči se, dok ovo čitate, grafit na Mostu mladosti u Zagrebu. Smrt?! Jugokomunistima?? Pa svak može biti žrtva takve prijetnje! Ironični um mogao bi prigodno, i s nelagodom, objaviti: »Je suis yougocommuniste!«. 

  A onda, iz tog crnog mulja, kao niotkuda, niče blistav cvijet. Nasmijana, radosna, sjajna, optimistična, tolerantna – »uključiva«, kako nezgrapno kaže – nova svetica ovdašnje politike. Mediji je hvale, jer je u pobjedničkoj noći prekinula zviždanje Josipoviću. Ma nemojte! To bismo trebali prigrliti kao obračun s mržnjom? A što ćemo s HDZ-ovom kampanjom? Što sa svim tim izmišljotinama? Predsjednica kaže: »Karamarko je spreman za sastanak s Milanovićem, potez je na Milanoviću.«

Ali zašto Karamarko sada želi razgovarati s čovjekom koji »siluje naše nacionalno biće«, koji nije »ni htio, ni volio, ni želio Hrvatsku«, s kojim »nema pomirbe«? Ima li predsjednica sposobnosti promotriti te optužbe iz Milanovićeve perspektive? Može li na tren iz stranačke kože, pa da razabere to vječno, iritantno HDZ-ovo polaganje monopola na ovu zemlju?

Ima li sposobnosti razumjeti da postoje Hrvati koji rodoljublje ne poistovjećuju s mržnjom; kojima se mržnja i rodoljublje, štoviše, nepomirljivo isključuju? Dok tu sposobnost djelom ne dokaže, sumnjamo da će odobrovoljiti Milanovića, a još će teže potvrditi moralnu vjerodostojnost u koju, navodno, želi da vjerujemo.