ZAGREB  Presuda po hrvatskoj tužbi za genocid i srpskoj protutužbi druga je u povijesti Međunarodnog suda pravde (ICJ) za povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida koji je u slučaju tužbe BiH protiv Srbije prije osam godina utvrdio da se genocid na području Srebrenice dogodio, ali i da se na prostoru čitave BiH nedvojbeno dogodio i čitav niz drugih zločina koji nisu dosegnuli prag genocida.

Tako je ICJ postao, nakon Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) drugi međunarodni sud koji je potvrdio da su u BiH počinjeni brojni zločini.

Prije Hrvatske, Srbiju je pred ICJ-om tužila BiH. Sud je u veljači 2007. utvrdio da se genocid u Srebrenici dogodio, ali ne i odgovornost Beograda za počinjenje genocida već samo za propuste u njegovu sprečavanju i kažnjavanju.

Bosanski Srbi su pokoljem 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinili genocid, ali nedostaje dokaza da su te snage djelovale po uputama ili pod djelotvornim nadzorom Srbije, odlučili su tada suci odbacivši zahtjev BiH za financijskom odštetom.

Tužena SRJ tada više nije postojala pa je u presudi ostala samo Srbija kao nositelj »zakonskog identiteta« bivše države koju je sud proglasio odgovornom jer je genocid propustila spriječiti te kazniti počinitelje.

Suci su u toj presudi podrobno analizirali dokaze o brojnim zločinima na području BiH, od brutalne opsade Sarajeva, preko etničkog čišćenja u istočnoj Bosni do zločina u brojnim srpskim logorima i utvrdili da su se oni nedvojbeno dogodili i da su ih počinile srpske snage u BiH.

»Na temelju iznesenih činjenica sud zaključuje da je utvrđeno uvjerljivim dokazima da je počinjena ubojstva širokih razmjera u tim područjima i logorima širom BiH«, objavio je sud.

Dokazi na koje su se u presudi oslanjali suci ICJ-a bile su brojne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i dokazi pretežito iz međunarodnih izvora, poput misije UN-a.

»Nadalje, izneseni dokazi pokazuju da su žrtve velikom većinom bile pripadnici grupe koju štiti Konvencija, što sugerira da su mogle biti sustavno cilj tog ubijanja. Sud ipak nije uvjeren, temeljem iznesenih dokaza, da je nedvojbeno utvrđeno da su ubojstva širokih razmjera grupe zaštićene Konvencijom počinjene s namjerom počinitelja da uništi djelomično ili u cjelini tu grupu«.

»Zaštićene grupe« temeljem Konvencije o sprečavanju genocida bile su u ovom slučaju bosanski muslimani i Hrvati.

»Pažljivom analizom dokaza koje su podnijele strane Sud zaključuje da su civilne pripadnike zaštićenih grupa namjerno napadale srpske snage u Sarajevu i drugim gradovima… no Sud ne pronalazi dovoljno dokaza da su ta djela počinjena s namjerom uništavanja zaštićene grupe djelomično ili u cijelosti«, navodi se u presudi.

Sud je u presudi utvrdio i da dokazi uvjerljivo pokazuju da su srpske snage na području BiH počinile čitav niz drugih zločina, od zlostavljanja i silovanja, posebno u logorima, preko deportacija i izgona do razaranja povijesnih, kulturnih i vjerskih objekata, no ni u jednom od tih slučajeva nije pronašao dokaza da se radi o genocidu.

Sud je analizirao i politiku vodstva bosanskih Srba, predvođenog predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem o stvaranju jedinstvenog srpskog entiteta formuliranu 1992., i utvrdio da nema dokaza o njezinoj genocidnoj namjeri.

Stav tužiteljice BiH da obrazac zločina u okviru kojeg su na velikom području ciljano napadani bosanski muslimani i Hrvati tijekom dugo vremena pokazuje namjeru počinjenja genocida sud nije prihvatio.

Presuda po tužbi BiH sadrži i detaljni prikaz tužbenoga zahtjeva BiH i kronologiju predmeta te opsežnu analizu nadležnosti suda.

Suci su iznijeli detaljno tumačenje Konvencije o genocidu i pravnih kriterija za donošenje presude o postojanju genocida i odgovornosti strana.

BiH je u jeku rata 1993. podnijela tužbu za genocid protiv SRJ, kasnije Srbije i Crne Gore (SCG), a ICJ je 14 godina kasnije, u veljači 2007. objavio da odgovornost službenog Beograda nije dokazana, ali je istodobno utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.