U filmu Faraza Šarijata »Futur Drei« (»Futur treći«), prikazanom u sklopu lanjskog virtualnog izdanja Human Rights Film Festivala, koji prati svakodnevicu jednog iranskog geja u provincijskom Hildersheimu na sjeveru Njemačke, saznali smo i to da se homoseksualac na farsiju kaže »hamjensagara«.

Predmet njegove žudnje je Iranac Amon, smješten u izbjegličkom azilu u kojem Parvis odrađuje kaznu kao prevoditelj. U zanosnoj energiji koja združuje etnicitet, seksualnost, pripadnost i pijanu ljubav koja postaje »zarazno sranje«.

»Kad plačeš, tijelo ti izgubi mnogo soli«, kazat će Amon voljenom Parvisu, nudeći mu slance. U vječnom strahu od budućnosti. Tada nam je postalo jasno da su arapski gejevi postali »it« face filmskih LGBTIQ narativa 2020. Prisjetimo se Haaza Sleimana u filmu »Breaking Fast« Mikea Mosallama, koji priziva tipične LGBTIQ amerindie narative (Sleimana pamtimo po ulozi sirijskog izbjeglice Tareka u »Posjetitelju« Toma McCarthyja). U Mosallamovu gay rom-comu Sleiman portretira religioznog muslimana Moa u West Hollywoodu, kojeg će njegov frend Kal iznenaditi prekinuvši mu seksom rigidni ramazanski post (otud i naziv autorova filma), pri čemu obojica dijele ljubav prema Supermanu.

Je li moguće biti gej i musliman? Tu dvojbu ne pokušavaju riješiti samo Šarijat i Mosallam (potonji u napaljenom spoju romanse, religije, gastronomije i obiteljske kemije). Slične tematske preokupacije proganjaju i Alana Balla u »Ujaku Franku«, čiji je autor poznatiji kao scenarist »Američke ljepote« Sama Mendesa. Jer, Ballov najnoviji komad dostupan na Amazon Primeu započinje tamo gdje se zaustavlja Lesterov američki san. Samo što Lestera (Kevin Spacey) sada zamjenjuje Frank Bledsoe (Paul Bettany), koji se u društvu nećakinje Beth (Sophia Lillis) vraća u Creekville svog djetinjstva na očev sprovod.

Očevi i sinovi

Ali mačoidna Nixonova Amerika nikad nije bila spremna na njegov povratak. Kao što ni Lesterov otac nikad nije prihvatio sinovu homoseksualnost. Kad smo već kod očeva i njihovih gej sinova, nije nam poznato je li otac Lesterova ljubavnika Valida/Wallyja prihvatio njegovu seksualnu orijentaciju. Ali zato znamo da slični odnosi u libanonskom miljeu generiraju vječne traume, što dokazuje i estetizirani doks Libanonca Selima Murada (šifra: »This Little Father Obsession«) s kojim je autor ovog teksta razgovarao na terasi kafića »Balzac« tijekom Kairskog filmskog festivala. Zato se Ballov komad može promatrati kao inverzija »Obiteljske priče« Vigga Mortenssena. Dok u Mortenssena imamo alkoholiziranog oca (preglumljeni Lance Henriksen), koji napušta američku zabit da bi se preselio u L.A. kod sina i njegova havajsko-kineskog partnera (neodoljivi Terry Chen), u Balla imamo sina koji odlazi na očev sprovod s arapskim ljubavnikom.

Jer, Ballov univerzum vječno se svodi na one Sirkove vrtove, čije vlati trave kriju odrezane uši iz Lynchova »Plavog baršuna«. Kao što u »Ujaku Franku« autor nanovo uvodi žensku varijantu Vergilija, koja prati junaka na putovanju prema paklu vlastite prošlosti, ali bez ružinih latica. U narativima krcatim amerindie klišeja. U filmu bez tjelesnosti, koji skriva svog junaka umjesto da ga postavi u centar priče. Zato jedini lik po kojem ćemo donekle pamtiti Ballov komad je Valid, koliko god bio zadužen za seriju šašavih, ali dostatno predvidivih situacija.

Da bi paradoks bio veći, Validu nije jasno zašto ga Frank ne želi predstaviti obitelji i zašto na sprovod Frankova oca ne može doći s ljubavnikom u istom autu (glumi ga Peter Macdissi, koji je poput Haaza Sleimana rođen u Libanu). Iako ga takva situacija podsjeća na arapski svijet koji je napustio.

Animirani bijeg

Zato je Ballov »Ujak Frank« film bez tijela, koji se skriva poput njegova protagonista. S druge strane, protagonist sugestivnog animiranog komada »Flee« u režiji Danca Jonasa Pohera Rasmussena skrivao se u ormaru punih dvadeset godina. U još jednom filmu o »outanju«. Premijerno prikazan u programu lanjskog Annecyja, a potom uvršten u prvo virtualno izdanje Sundance Film Festivala koji započinje 28. siječnja, Rasmussenov animirani doks istinita je priča o afganistanskom izbjeglici Aminu koji se kao 11-godišnji dječak pod misterioznim okolnostima zatekao u danskoj provinciji, da bi punih 20 godina skrivao vlastitu homoseksualnost. Danas živi kao pripadnik danske akademske zajednice u braku sa svojim dugogodišnjim partnerom.

Naravno, Rasmussenov komad nije jedini animirani film koji se bavi životima muslimanskih gejeva. Prisjetimo se 12-minutnog animiranog kratkiša »Pola života« u režiji Egipćanke Tamare Šogaolu, o mladom Egipćaninu koji se nakon traumatiziranog bliskog susreta posvetio LGBTIQ aktivizmu. No kad njegova egzistencija biva ugrožena, on mora donijeti krucijalnu odluku. Autoričin film nastao je u sklopu projekta »Kvir u vremenima prisilne migracije«, koji prati storije LGBTIQ izbjeglica iz Egipta, Sudana i Saudijske Arabije. A sličnu trajektoriju slijedi i njen animirani komad »Drugi san«, koncipiran kao hibrid animiranog doksa i VR igre, o egipatskom lezbijskom paru koji nakon krvavih zbivanja na Tahriru bježi iz Kaira u Nizozemsku. Ali i »Kromofobija« Tunižanina Basema Ben Bahima, fokusirana na odrastanje jednog dječaka koji je pokušao prijeći preko duge.