RIJEKA  Hrvatska zabavna glazba ima Vladimira Kočiša Zeca, kozalski je rukomet imao Delija Zovića Zeca, čije je srce stalo u 66. godini života. Neće ovaj autohtoni Kozalčanin istarskih korijena iz tamošnjih Zovića i Draguća više u svojoj belvederskoj voćarni »Ljubica« svojim vječno veselim izrazom lica i osmijehom dočekivati mušterije te brojne prijateljice i prijatelje, bacajući poglede preko ceste na mural sa slikama slavne riječke umjetničke braće Romula i Rema Venuccija.

Delijovim odlaskom sužava se krug rukometnih senatora Kozale, pionira ovog sporta koje je na tamošnjem asfaltnom igralištu ispred stare škole okupljao legendarni trener Zvonko Pitinac, koliko veliki rukometni znalac, još i više entuzijast i zaljubljenik u ovaj sport. Visoki, snažni i dobroćudni Boris Vozu, Marijan Ban, pravi pravcati kozalski Ivano Balić, ljevoruki Dušan Blažičko, Romano Rubinić, golman koji je poslije karijere bio godinama prisutan u riječkom rukometu kao trener i djelatnik, »Cuki« Jakuš, činili su društvo iz tih dana kada su nedjeljne utakmice rukometašica i rukometaša Kozale bile obavezno slasno »predjelo« mnogima prije odlaska na ukusan ručak, ugodno druženje za gušt, šalu i zabavu. Ljudi su to koji se sjećaju dana kada su klinci iz osnovne škole, pokojni Delio, kasnije dugogodišnje krilo Kozale, i Darko Dunato, u sjajnoj karijeri zapaženi prvoligaški igrač Zameta, kasnije i funkcioner i trener, Boris Konjuh, istaknuti bek, a kasnije toliko zapaženi funkcioner da je aktualni član Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza, doslovno učili hvatati rukometnu loptu, često i mokru od kiše, kada su učili prve rukometne korake i upućivali prve šuteve. Taj Zovićev i Dunatov put su na istom tom igralištu u tek nešto različitim razdobljima prolazila pokojna prvoligaška imena, krilo Arsen Otrov Brnelić, krilo Braco Praprotnik u Kvarneru, poslije njih i Dean Ožbolt u Zametu. Srećko Krstičević i mnogi drugi junaci onih romantičnih nedjeljnih matineja na asfaltu dočekivali su susjede i prijatelje s Pećina, Turnića, iz Matulja i Crikvenice te one istarske, koje je znalo voditi i kasnije svjetski slavno umaško ime Lino Červar. Igralište je i kroz tjedan, još i dok nije dobilo reflektore, bilo okupljalište mladih pa su rukometaši, među njima i Delio, često s dobrododošlim prijateljima znali baciti i mali nogomet ili haklati pod koševima koji, srećom, još nisu bili odstranjeni.

Od tih dana iz osnovne škole kada se opredijelio za rukomet, a prijatelj mu iz razreda Marko Rubelj, rođak slavne zagrebačke boksačke obitelji Rubelja, za košarku, popularni dobroćudni Zec se kroz silne godine naigrao za Kozalu, rukometno rastući uz brojne rukometne iskusnike, dočekujući tolike znatno mlađe klince iz novih generacija kao što je ona beka Predraga Peje Zinajića i Dubravka Konjuha, nakon igračke karijere u paru s Darkom Tomovićem, jednim od najistaknutijih rukometnih sudaca. Sve te činjenice su dio lijepe i bogate baštine kluba koji je jedan od zaštitnih znakova ovog romantičnog riječkog predgrađa, družine s dubokim korijenima, stabla koje i danas pokazuje mladice s novim imenima koja mnmogo obećavaju. Pokojni Delio Zović, koji je ispisao itekako mnoge retke lijepe povijesti Kozale, radovao se da su za reprezentaciju zaigrali dečki koji su nosili dres njegova voljenog kozalskog kluba kao onda davno Dean Ožbolt, kasnije Vlado Matanović, Filip Glavaš, Tin Lučin ili pak Halil Jaganjac, isto tako kada su nadareni mladići s Kozale odlazili u Zamet na prvoligašku scenu. Otišao je sada s ovog svijeta, ostavši tolikima u lijepim uspomenama u ovim novim vremenima, kada novi ljudi vrijedno rade s mladima u Kozali, što obećava da neće biti prekida lijepe tradicije i da će ovaj popularni, samozatajni sportski klub pronalaziti prave nasljednike Deliju Zoviću i tolikim njegovim vrsnim suigračima