RIJEKA   Kuglačice Mlake šesti su put u nizu osvojile titulu prvakinja Hrvatske, potvrdivši dominaciju na domaćim stazama sa 16 pobjeda i dvama remijima s Istrom. Riječanke su najbolja ekipa Hrvatske prošle godine u izboru Sportskih novosti, a njihov trener Tonči Mikac prije nepunih mjesec dana dobio je i nagradu za životno djelo PGŽ-a. Na Mlaki se samo slažu trofeji i nagrade…

– Neki ljudi kažu da si na kraju nečega kada dobiješ nagradu za životno djelo. Ali ne osjećam se tako niti je doživljavam na taj način. Lijepo je biti nagrađen, lijepo je da se prepoznaje nečiji rad. Očito je bilo dovoljno dobro za nagradu, ali to je posljedica nečega. Lani smo osvojili sve, ali devet smo godina u nizu najbolja seniorska ženska ekipa u županiji i gradu. Nagrade se respektiraju, ali one su tu da se dobiju. Znao sam reći i igračicama, pobjeda je lijepa, pobjeda je zarazna, adrenalin te preplavi, ali kratko. I zadovoljstvo zbog nagrade također na neki način traje kratko. Cijeli proces koji dovede do pobjede ili do nagrade je ta suština, to je ono što te ispunjava do kraja i daje ti zadovoljstvo. Tada je nagrada šlag na tortu. Ja to tako doživljavam. No, ja se i dalje osjećam dobro, i dalje ćemo raditi taj posao bez obzira na rezultate. No, nema dileme da će rezultati i dalje biti visoki.

Mikac je bivši nogometaš, koji je igrom slučaja završio na kuglačkim stazama, ili u ovom slučaju, iza njih.

– U kuglanju sam već 40 godina, od onog trenutka kada sam završio s nogometom. Igrao sam, između ostalog, i za seniore Pomorca i Opatije. Bila je to jedna zavidna razina, ali škola mi je uvijek bila broj jedan. Doživljavao sam školu i kasnije fakultet kao nešto što će mi omogućiti da naučim jer ću od toga živjeti. Znao sam da to neću moći od sporta. Živim za sport, volio sam sve sportove, svugdje sam bio relativno dobar. Uživao sam sportu, ali ne da bih živio od njega. Poslije fakulteta sam se zaposlio, nastavio sam s magisterijem, postao sam direktor… Bio sam uspješan u menadžmentu i smanjilo se vrijeme za nešto čime sam se u sportu mogao baviti. Bilo je tu uvijek rekreacije, malog nogometa. Tada sam nagovarao suprugu da se bavi sportom i preko prijatelja je odabrala kuglanje. Došao sam i ja na kuglanu… Imao sam predrasuda, mislio sam da je to jedan bez veze sport. Brzo sam vidio da sam se prevario. Kuglanje je kompleksan sport, »navlakuša« je, specifično je zabavan jer se uvijek nešto može dogoditi. Na prvi pogled izgleda jednostavan, ali nije. Probao sam… Kuglanje sam uvijek gledao na ozbiljan način, a budući da sam završavao za trenera nogometa, pokušao sam primijeniti neke elemente kinezioloških priča. Pokazalo se kao dobro i sa suprugom i s ostalima. Za razliku od nogometa, u kojem kao bolji igrač prije imaš priliku voditi bolji klub, u kuglanju mi se prilika relativno brzo otvorila. Nije to bilo napamet, već su rezultati bili relativno dobri s kuglačicama Rijeke. Još 1985. godine osvojili smo Svjetski kup pa sam vidio da mogu napraviti puno u tom dijelu. To se nastavilo stalno, osim jednog prekida od 15 godina, kada zaista nisam imao vremena. Radilo se o početku dvijetisućitih, kada sam u dva mandata bio rektor fakulteta, prorektor…

Prvo zlato

Uspjesi s Rijekom donijeli su mu mjesto izbornika Hrvatske.

– Prvu zlatnu ekipnu medalju za Hrvatsku osvojila je ženska reprezentacija 1992. godine u Bratislavi. Mi smo bili priznati šest mjeseci ranije tako da smo mogli ići na Svjetsko prvenstvo. Pročitao sam da je boćar Beaković osvojio prvo zlato, ali to je bilo 1993. godine. Mi smo se vraćali sa Svjetskoga prvenstva, 4. ili 5. svibnja 1992. godine. Bili smo na graničnom prijelazu Bregana kada su na radiju rekli da smo primljeni u Ujedinjene narode. Nekoliko dana kasnije imali smo prijem kod predsjednika Tuđmana… Kada dobiješ priliku kao izbornik, možeš pokazati znaš li to i možeš li.

U sastavu su 1992. godine bile Vesna Žunek, Elda Sinovčić, Marija Mađarević, Sonja Mikac, Štefica Krištof, Biserka Perman i Nevenka Bartolović. Zlatna ekipna priča se ponovila 2015. godine u Njemačkoj te 2019. godine, kada su se u Češkoj na vrh postolja popele četiri Tigrice: Mirna Bosak, Tihana Čavlović, Ana Jambrović i Milana Pavlic. No, ništa ne ide bez rada.

– Kuglanje je kompleksan sport i moraš biti fizički spreman. Kao i kod boćanja, ima puno zahtjevnijih disciplina nego ranije, čak i više nastupa u jednom danu. Sjećam se da se bivši gradonačelnik Vojko Obersenal čudio kako smo tako dobri s mladim igračicama. Obersenel je jedno vrijeme bio predsjednik KK Rijeka, kada su sve igračice bile starije. Sada su su moje igračice u dvadesetim godinama, moraju biti spremne i mentalno stabilne i jake. To je komponenta karaktera koju imaš ili nemaš. Meni kao treneru bilo je zanimljivo primjenjivati te kineziološke stvari, a vremenom sam shvatio koliko su važni menadžment, upravljanje, psihologija, bez te nadradnje sve je nemoguća misija.

Nakon Rijeke, okrenuo se Mlaki, drugoj ekipi u gradu, koja je poslije preuzela primat.

– U Mlaki sam od početaka. Bio sam u upravi, dvaput sam kratko bio trener dok je bilo vremena. Nakon pauze vratio sam se u Mlaku, ali cijelo vrijeme sam tu. No, po povratku ovo je Mlaka 2.0, to više nije ista ekipa. Probao sam promijeniti generaciju, ljude, mentalitet, organizaciju, pristup cijeloj priči kako bi nastala jedna uspješna kreativna tvorevina. Rezultati to potvrđuju.

Prošla sezona bila je savršena. Četiri natjecanja, četiri trofeja. Domaće prvenstvo i Kup, Svjetski kup i Liga prvaka… Na kraju je stigla i nagrada za najbolju hrvatsku ekipu u 2022. godini.

– To je točka na »i« jer biraju novinari, koji žive uz sport. Obično te nagrade dobivaju reprezentacije, a mi smo bili klub koji je u tome uspio. Zato je ta nagrada specifična.

Dvije titule su obranjene, prvenstvo i Svjetski kup u finalu kojega su, lani u listopadu u Münchenu, pobijedili Victoriju Bamberg 5:3. Ostao je još domaći kup, dok je u Ligi prvaka titula predana dvama porazima u četvrtinalu od Pöllwitza (2:6, 3:5).

– Nije čudno. To ispadanje dokazuje da smo od krvi i mesa, i drugi igraju. Nastupili smo sa šest gračica, jedna nije bila prava i sve je krenulo nekim drugim smjerom. Za osvajanje trofeja, sve moraju biti na maksimumu, nema švercanja. Možemo do tri trofeja, ostao je još kup. No, imali smo dosta problema. Ana Jambrović i Nika Grubišić su trudne, dok su Mirna Bosak i Ines Maričić prestale igrati. To su bile udarne igračice ne samo u Mlaki, već i u reprezentaciji. No, imam dojam da bi se Bosak iduće sezone mogla vratiti. Ines Maričić je bila kod nas dva mjeseca, stalni pritisak ostavio je traga. Ana, također reprezetativka, vjerujem da će se vratiti za drugi dio iduće sezone. Ostali smo i bez Marine Bašić, koja ne može trenirati. Od 12 igračica ostali smo na sedam i to nije lako izgurati. S obzirom na to da je sezona već počela, nismo se mogli kadrovski nadopuniti.

Racionalnost

Tigrice su u hrvatskom i europskom vrhu, dok su ostale gradske ekipe i momčadi pri dnu ljestvica, bore se za ostanak. Košarkaši Kvarnera 2010 bore se za povratak u elitu, dok je Zamet ispao iz Premijer lige.

– Neću reći da je nama bajno, ali najlakše je reći da sustav nije dobar. Znam da je Grad Rijeka puno ulagao u objekte, da je bilo zaduživanja pa je dio sredstava iz sporta išao za to. U loptačkim sportovima ima više natjecatelja, ligaška natjecanja su skuplja i ono što dobivaju je malo. Kažu, treba ulagati u sport. U što ne treba ulagati? Nama je možda jednostavnije jer na put ide sedam, osam igračica. I racionalni smo. Sva sredstva koje dobijemo idu na natjecanja. Dakle, nužni su maksimalni uvjeti, oprema, trenirke, rekviziti i odlazak na sva moguća natjecanja. Ako nešto sredstava ostane, dobro. Mi ne oskudijevamo, ali racionalni smo, to je ugrađeno u mentalitet i cure to znaju. Ne žalimo se, ali tražimo ono što bi objetivno trebalo dati s obzirom na rezultate.

Bilo je malo koreografije poslije remija s Istrom, Mikac je kao predsjednik Hrvatskog kuglačkog saveza dodijelio trofej prvaka Ani Jambrović. Uslijedila je fešta, rezanje torte i ručak u »Marunu«. Tigrice još čeka Kup Hrvatske, a neke prije toga i Svjetsko prvenstvo u Varaždinu. A potom slijedi juriš na sedmu uzastopnu krunu.

– Morat ćemo se kadrovski ekipirati jer nije bilo ugodno igrati sa šest igračica. Mi po mentalitetu nismo takvi da je dobro sve što se napravi. Opet, morat ćemo čekati povratak nekih naših igračica. Sama liga je odmah po vrijednosti iza Njemačke, koja ima dugu tradiciju.

Varaždin je od 17. do 28. svibnja domaćin Svjetskog prvenstva, na kojem će se u sastavu reprezentacije Hrvatske naći i nekoliko Tigrica.

– Domaćini smo i već sada vidim da će po pripremama sve biti na vrhunskoj razini. Utakmice će se prenositi na televiziji, prodaja ulaznica ide dobro. Jedino što tri igračice koje nedostaju Mlaki, nedostaju i reprezentaciji. Zato smo okljaštreni, jedva na broju, ali baš kao i kod Mlake, potući ćemo se za zlato. Nije to na silu, takav je to mentalitet, samo pobjeda dolazi u obzir.

Mikac je drugu godinu u mirovini, ali ne miruje. Samo ima više vremena.

– Uživam. Dovoljno sam situiran da mogu raditi ono što želim. To je jedan lijep osjećaj, pogotovo ako zdravlje služi. Išao sam sve do nedavno na nogometni hakl. Imam malo problema s donjim dijelom leđa, ali našao sam način kako to riješiti. Sat vremena sobnog bicikla… Svaki dan. Ali zadovoljan sam.