RIJEKA  Godine prolaze brzo, no unatoč tom neumitnom tijeku, neke uspomene ne blijede, vrijedi to i na spomen proslavljene riječke vanjske igračice Rade Ciganović. Visokog skoka i gromovitog udarca, sjajna u napadu na svojoj bekovskoj poziciji s lijeve strane, isto tako redovito jedna od stožernih igračica u obrani, kako onoj Zameta, tako i u zoni hrvatske reprezentacije, ona je, svakako, u najužem krugu najboljih i najpoznatijih riječkih rukometašica u protekla tri, četiri desetljeća. Kada je riječ o njezinim reprezentativnim nastupima, riječka publika najviše pamti onaj u Dvorani mladosti 1993. godine kada je Španjolska matirana u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, a Rada je bila trsatska junakinja večeri.

– Nije mi jasno kako su ove naše djevojke uspjele dobiti koronavirus, ali kada bi se sve to znalo, ne bi bilo zaraze – kaže Rada Ciganović, koja u dugoj karijeri igračice, trenerice te tajnice u ŽRK-u Zamet ne pamti slučaj kao ovaj – da nekoj ekipi na dan važne utakmice tri ključne igračice ispadnu iz stroja. – Uistinu nam se dogodio jedan veliki peh. Ali mogu reći da su ove preostale cure odlično odigrale. S druge strane, naravno da u posljednjih desetak minuta nisu imale ni snage ni koncentracije. Ukupno gledajući, djevojkama kapa dolje, one su odigrale svoje, ali nije bilo dovoljno.

Hrvatske reprezentativke su silnim angažmanom i dobrom igrom raspirile navijačima nade u pobjedu, ali približavanjem finiša jednostavno je nestajalo goriva i suparnice su korak po korak sustigle, a onda i pretekle. Množile su se hrvatske pogreške, u oči je upala i činjenica da su hrvatske igračice iz velike daljine četiri puta pucale k nebranjenim vratima i svaki puta promašile, darujući time Japankama četiri vrlo važna napada. Ti pokušaji su se Hrvatskoj itekako obili o glavu.

– Kada smo mogli otići na četiri razlike, promašili smo zicer. Šteta, da su to zabile, možda bi se potom malo više odvojile i bilo bi puno lakše. Inače, pribojavala sam se onoga do čega je došlo, da ni psihološki, a ni fizički to neće moći izdržati. Naime, devedeset posto njih je 60 minuta igralo u dva smjera, to je iznimno teško. Što se tiče onih udaraca iz daljine u prazan gol, kada se već dogodilo da prvi šut nije bio pogođen, možda bi u idućem navratu bilo dobro da su došle bliže golu, još bi stigle pucati. Sve je to, međutim, bilo pred kraj utakmice, kada djevojke nisu imale snage, te su htjele čim prije zabiti taj gol, a da ne moraju trčati u napad, jer im je i to neka vrsta odmora. Itekako ih treba razumjeti.

Hrvatska danas kreće u drugu fazu natjecanja u kojoj su još izgledi za prolaz u četvrtfinale više teoretski nego praktičke prirode.

– Igračicama je sada jako teško nakon svega. Jasno da će one odigrati kako bi dobile te utakmice, ali nažalost, mislim da je taj bodovni zaostatak prevelik. Konkurentkinje koje imaju četiri boda bi morale debelo kiksati.