RIJEKA Davor Radović, dugogodišnji zaštitni znak Veslačkog kluba Jadran i riječkog veslanja, gušta u mirovini, iako ne miruje, svježa nagrada za sportskoga djelatnika koji je dao poseban pečat sportu grada na Rječini stigla je kao poprilična zadovoljština. Prošao je Radović sve bure i nevere veslačkog sporta, kao natjecatelj, ali ponajviše kao trener iza kojeg su pune 42 godine aktivnog stručnog rada u klubu i reprezentaciji.

Riječ je o čovjeku koji je sinonim za rad i stalni napredak. U Jadran je stigao kao petnaestogodišnjak 1970. godine, a već je kao junior postao prvak Jugoslavije u četvercu bez kormilara. Osam godina kasnije odlučio se za trenerske vode, krenuvši pritom od rada u Školi veslanja na Delti do glavnog trenera. Odgojio je brojne generacije veslača, a za svoj rad dobio je i priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora i zahvalnicu HOO-a za izvanredne sportske rezultate. U vitrinama Jadrana gotovo da nije bilo pehara naslova prvaka u koji nije ugrađen i njegov rad. S Jadranom se rastao prije pet godina…

– Ovo priznanje je neka vrsta zadovoljštine za sve što mi se dogodilo. Ne znam tko me predložio, odnosno nominirao. Zahvaljujem mu se, a znam da to nisu ljudi iz veslačkih krugova. Koliko sam čuo, oni su to čak i opstruirali – govori Radović. – To je nebitno jer je iza mene. No, to je nagrada koja mi je ispunila srce. Baš sam sretan, kao i moja obitelj. Puno sam se odricao po pitanju veslanja, a sada je to netko i prepoznao. Iza mene su 42 godine rada, a zadnje tri godine bio sam i izbornik u reprezentaciji za mlade veslače do 17 godina.

Siromaštvo i zlato

S Jadranom je trebalo znati živjeti s obzirom na sve turbulencije u klubu i oko njega. No, klub je opstao ponajviše zahvaljući predanom radu, ali i entuzijazmu.

– Istina, prošao sam baš sve s klubom. Od siromaštva do nekakvih zlatnih godina, kada je bilo i novaca i rezultata. Sve je to povezano. Dolazile su generacije i generacije veslača, neke su bile jako darovite, druge manje, ali uvijek je to bio poseban rad i trud. S nekim veslačima sam dolazio do određene razine, ali dalje nije išlo. Presretan sam što sam otišao iz kluba u trenutku kada djeca nisu ništa morala plaćati. Odlaske na regate i pripreme, niti opremu. Uvijek je klub financirao i kombinezone i trenirke, odlaske na pripreme, uglavnom na Lokvarsko jezero i u Omišalj. Nažalost, to se promijenilo, ali ne samo u Jadranu, nego i u drugim klubovima.

Odlazak s Delte 2020. godine bio je iznenađujući za sve one koji prate veslanje. Radović je pritom na neki način i degradiran.

– U onome trenutku odlazak mi je teško pao, ali brzo sam se resetirao. Imam dva sina i dva unuka i posvetio sam se njima. Meni je veslanje bilo život i kroz sve to sam prebrodio mentalnu krizu. Otvorili su se novi horizonti, kako se kaže, »Što te ne ubije, to te ojača«. Sada na svijet gledam malo drugačije, nije sve u veslanju.

Osim toga trenutka koji je ostavio ožiljak, bilo je i jako puno onih koji su donosili radost i toplinu oko srca.

– Godine 2011. imali smo odličan dvojac Marin Bogdan i Josip Stojčević, a cilj su bile Olimpijske igre 2012. godine u Londonu. Nismo uspjeli ostvariti normu, ući među prvih devet dvojaca, tako da mi je posebno žao zbog toga, no drago mi je jer smo bili tada jako dobri. Inače, trenirao sam Aleksandra Fabijanića, koji je 1992. godine sudjelovao na Olimpijskim igrama u Barceloni, on je s Goranom Butkovićem bio šesti na svijetu u seniorskoj konkurenciji. Radio sam i s Marinom Perinićem, koji je bio trostruki svjetski prvak u kategoriji do 23 godine – prisjeća se Radović.

Ništa od Doma

Novi Veslački dom na Delti ostao je samo pusta želja. Političari su obećavali puno toga, dosta toga se gradilo, ali Delta je uvijek bila zaobiđena.

– Taj Dom se nikada niti neće napraviti. A ne znam niti gdje bi ga smjestili, sad kada Rijeka nema izlaz na more. Bilo bi super kada bi bio u Porto Barošu, ali to su uzeli stranci koje baš i ne zanima veslanje. Negdje 1982. godine gradonačenik Rijeke bio je predstavnik našeg kluba Sergije Lukeš i onda se nešto opipljivo pričalo o tome. A priča se i dan danas, ali ništa od toga. Prije petnaestak godina su nas čak htjeli i izbaciti s Delte… No, to smo spriječili velikim naporom svih u klubu.

Borba malih klubova, posebno Jadrana, vječna je, a oprema skupa.

– Jedan skif stoji oko 12 tisuća eura, ergometar je tisuću eura i eto sad i nije toliko skup. Osmerac je sada negdje oko 40 tisuća eura. Oprema je skupa, a čamac se lako razbije. Materijali su lagani i skupi, kao za Formulu 1.

Hrvatsko veslanje posljednjeg su desetljeća obilježila braća Sinković. Oni su na zalasku karijere, pitanje je što čeka domaći, ali i riječki veslački sport u skoroj budućnosti.

– Hrvatsko veslanje još je uvijek na nevjerojatnoj braći Sinković, trostrukim olimpijskim pobjednicima. Damir Martin se vratio nakon godine stanke. Ne vidim previše mladih, iako imaju od koga učiti. Sinkovići su, uvjetno rečeno, krenuli od nule, prije njih su zapažena bila braća Skelin. Jadran? Ima djece i bori se. Sadašnji treneri su mi prijatelji, pričamo, ali ne znam što bih rekao – znakovito je zaključio Radović.