RIJEKA Unatoč koroni i svemu onom što ona nosi s Delte su posljednjih mjeseci godine za zaborav stizale uglavnom lijepe vijesti. Stalno i hvalevrijedno treniranje riječkih veslača, a potom i uspješna crowfunding kampanja za nabavku novog klupskog kombija, tjerali su sve na pozitivu i optimizam. No, htjeli mnogi to priznati ili ne posljednjih je mjesec dana ozračje bitno poremtila jedna smjena. Odnosno otkaz. Davor Radović, zaštitini znak Jadrana i riječkog veslanja posljednjih desetljeća, više nije klupski trener. Nakon točno 42 godine. Jadranov Rošo, kako ga svi od milja zovu, tvrdi da je smijenjen bez ikakvog valjanog razloga, klub pak da je riječ o prirodnom slijedu događaja, odlasku u mirovinu i novom klupskom zaokretu.

– Odluka je donesena još ranije, a sada i potvrđena. Iako je dobar dio uprave bio na mojoj strani – kaže Radović. – No, kako vrijeme prolazi, sve više i više se »hladim«, okrenuo sam se obitelji i vidim da u životu ima i nekih drugih stvari osim veslanja. Iako sam u njemu bio od 0 do 24.

Bez žutog kartona

Radović je svoju mirovinu stekao radeći kao voditelj dvorane »3. maj«, u klubu je svojedobno također bio zaposlen, ali uglavnom je radio honorarno. Unatoč redovnom poslu svakodnevno je stizao odraditi i dva treninga dnevno na Delti. Sad može priznati i da je bježao s posla zbog veslanja.

Cijela priča oko smjene zbila se sredinom studenoga, a sad se dodatno »zakotrljala«. I to zahvaljući njegovom bivšem veslaču Dominiku Omeroviću, koji ju je pustio u javnost, iako Rošo to još nije htio.

– Sve sam saznao 18. studenoga na dan pada Vukovara. I to nakon jutarnjeg treninga s klincima. Dan ranije Upravni odbor odlučio se za moju smjenu. Odnosno da će me maknuti. Pozvan sam na sastanak s Ivom Zrilićem, Petrom Topićem, Hrvojem Vukićem i Ivorom Tucićem. Rečeno mi je da je odlučeno da više nisam trener. Bilo mi je sve čudno jer nikada nisam dobio niti »žuti karton« kao neko upozorenje. Tvrde da Jadran u posljednje tri godine ima slabije rezultate, a ja u to vrijeme nisam bio glavni trener jer smo doveli Dražena Škodu na tu poziciju. Ja sam vodio samo juniore. A i po broju bodova ja sam ove godine najuspješniji trener Jadrana. Donio sam 15, Ravlić 7, a Škoda niti jedan bod, iako je profesionalac u klubu. Taj sastanak je trajao pet minuta, s time da sam im rekao da sam iz kluba trebao izaći sa zlatnim prstenom, a ne s nogom u guzicu. Nikad u 42 godine nisam zakasnio na trening. To je bio moj moto. Bježao sam s posla da ne bi patili treninzi – dodaje Radović.

Nula kuna

U cijeloj priči neshvatljiv je još jedan detalj. Točnije potez razjedinjene uprave.

– Meni su dali otkaz, a zaposlili su mog vjenčanog kuma Vierija Malovca u Školi veslanja. Odličan čovjek, zajedno smo veslali kao klinci, ali nije ga u klubu bilo 30 godina. Ne može biti izlika da sam i prestar jer su zaposlili čovjeka mojih godina – s čuđenjem konstatira Radović, koji je u svojoj bogatoj trenerskoj karijeri odgojio niz veslača koji su sudjelovali na najvećim natjecanjima. I nerijetko osvajali i odličja…

– Moj veslač Aleksandar Fabijanić je sudjelovao na Olimpijskim igrama, Marin Perinić triput je bio svjetski prvak u kategoriji U-23, Marin Bogdan bio je brončani na svijetu u istoj konkurenciji, Daniel Plišić bio je treći u Europi… Svake godine netko je bio u reprezentaciji. Naslove prvaka države nećemo ni brojiti. Ove godine dvojac na pariće Udovičić – Sušanj seniorski su prvaci države, a na Skupštini ih nisu niti spomenuli. I sad su se zahvalili Udovičiću koji je na moj nagovor dolazio iz Rovinja i veslao za naš klub zbog ljubavi prema klubu i našega prijateljstva. I to za nula kuna.

Ne treba niti napominjati da je Roši sve teško palo, osobito zbog načina na koji se sve dogodilo…

– Teško mi je sve palo. Mislim da nisam to zaslužio na ovaj način. Ali, uvijek razmišljam pozitivno. Praktički nikada nisam bio doma, stalno sam bio u klubu. Stanujem u Martinšćici, pogled mi puca na »Viktor Lenac«. I isprva sam stalno gledao kakvo je more, može li se trenirati… Sada sam počeo sve to pomalo zaboravljati – zaključuje Radović.